Veselko Koroman: Skromni velikan iza kojeg ćemo nastaviti čekati 'vrijeme blagog naroda'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čovjek koji je najdublje proniknuo u misterij našeg jezika, blagošću i mirnoćom opisao sivilo našeg svijeta a svojom poezijom memorizirano svjedočanstvo našega (z)bivanja na ovom svijetu, sve je to, i ne samo to, Veselko Koroman, velikan poezije koji je 7. siječnja 2025. preminuo u 90. godini života.

Mišljenja su to književnika Ivice Đikića, Josipa Mlakića i Nedžada Ibrahimovića o Koromanu, čovjeku nevjerojatnog književnog opusa i književne snage, unatoč blagosti, kojeg su nominirali i za Nobelovu nagradu.

Misterij našeg jezika

Ivica Đikić kaže kako je Veselko Koroman jedan od onih rijetkih posvećenih što su najdublje proniknuli u misterij našeg jezika.

''Pritom mislim, ponajprije, na jezik bosanskohercegovačkih Hrvata, jezik koji je iznjedrio neka od najvećih pjesničkih čuda naše ili naših književnosti. Koromanov pjesnički opus dokaz je da se iz tankoćutne privrženosti zavičajnom podneblju može dosegnuti sfera koja u umjetničkom smislu titra daleko iznad svake uskogrudnosti, kampanilizma, jeftinog podilaženja tradiciji i pretpostavljenoj publici. I ne samo dokaz nego i ohrabrenje onima, poput mene, koji su bili skeptični spram mogućnosti da se iz stvaralačke i gotovo hermetične uronjenosti u vlastiti mikrosvijet može katkad dotaknuti ono univerzalno'', rekao je za Bljesak.info Đikić.

Josip Mlakić kaže kako, u njegovu književnom imaginariju ime Veselka Koromana, ''jednog od najvećih pjesnika naše epohe, stoji uz bok imenu velikog poljskog pjesnika Tadeusza Rozewicza''.

Blagost i jobovska mirnoća

''Na obojicu je primjenjiva jedna rečenica koju je jedan poljski književni teoretičar izrekao za Rozewicza: 'U svijetu masovnih uništenja i sivila suvremeni je čovjek osuđen na osamljenost i dezintegraciju'. Njihova poezija, što je po mome mišljenju samo odlika genijalnih pjesnika, lišena je fatalističkog i tragičnog doživljaja svijeta. Jedini svijet kojima su pripadala ova dvojica pjesnika je svijet književnosti. Blagost i jobovska mirnoća koji izbijaju iz stihova Veselka Koromana, samo je jedan od načina na koji Koroman opisuje sivilo našeg svijeta. 'Doći će vrijeme blagog naroda', najpoznatija Koromanova pjesma, na najbolji način pokazuje Koromanovu izdvojenost. Dok su je jedni, Koromanovi progonitelji, doživljavali kao nacionalistički manifest, s druge je strane doživljavana kao apoteoza jednog naroda. Ako je Koroman i mislio na Hrvate pišući ovu pjesmu, onda nije dočekao 'vrijeme blagog naroda'. A sumnjam, ako uzmemo u obzir odnos Hrvata prema kulturi i velikanima poput Veselka Koromana, da ćemo ikada i dočekati to mitsko vrijeme. Prije nekoliko godina umro je Anđelko Vuletić, još jedan naš književni velikan, koji je ispraćen u tišini i bez pompe, što govori više o nama negoli o Vuletiću, pa i o Koromanu'', kaže Mlakić za Bljesak.info.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što je velik i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

Nedžad Ibrahimović kaže kako ''poetska pravda – i nijedna drugo – (u)čini da pisci kao što je Veselko Koroman pripadnu svima, samo ona može tako osloboditi, uravnotežiti i poravnati svijet preko ili mimo svake geografske, etničke ili lingvistčke granice''.

Memorizirano svjedočanstvo

''Koroman je pisao na hrvatskom, njegov poetski topos i tropos je hercegovački, ali njegove pjesme i na talijanskom, njemačkom ili na francuskom jeziku, na koje su, između ostalih, prevođene, govore isto. To je poezija koja je prevodiva (iako teško), kad god pomislimo da je čovjeku čovjekovo iskustvo prevodivo'', kaže Ibrahimović ističući navodeći Koromanov stih.

Prostor čuva njega, odovud, /odonud, sa svih strana. // Od bliskoga više onaj u daljini, / koji nigdje nema kraja. / Pa je vječan. / Kao svjetlost što ga daje.

''Pjesnički postupak Veselka Koromana radi tako da i njegov manifestni jezik i njegov predmetni svijet (hercegovački, bosanski, balkanski) ulijeva u jednu dublju, esencijalnu razinu razumijevanja kojom međuse komuniciraju sva (treba li to danas, u ovom svijetu, reći?) razumna bića. Na toj se (dakle, suštinskoj) razini čitaoci susreću s pjesnikovim motivima, njegovim dvojbama, (o)sjećanjima, idejama, stavovima, slutnjama, pitanjima, sa njegovim strahovima i nadama, sa njegovim skepsama i ironijama kao sa svojima. Na tom mjestu mi komuniciramo s autorom, a on s nama. I, što je jednako važno, na istoj se razini odvija i dijalog između poezije i poezije, između pjesme jednog i pjesme nekog drugog pjesnika, između pjesme i kulture. Prevazilazeći sve ono što je partikularno, efemerno i nesuštastveno, Koromanova poezija je memorizirano svjedočanstvo našega (z)bivanja na ovom svijetu, i svega onoga što uz to karakteristično koromanovsko egzistencijalističko bivanje ide: pitanja smisla života, pitanja ljudske slobode, pitana privida i opsjena, pitanja nade i skepse, života i smrti, ljubavi i ravnodušja…'', kaže Ibrahimović za Bljesak.info.

U hercegovačkom selu više hrvatske poezije nego u Hrvatskoj

Đikić kaže da vjeruje da će Koromanovo djelo ''osvjetljavati put samosvojnosti mnogima koji neće moći da se odupru pjesniku u sebi, koji će se otisnuti u pustolovinu književnosti i isploviti na otvoreno more na kojem nema pomoći od navigacijskih uređaja i nema pouzdanijeg orijentira od malobrojnih svjetionika''.

Ibrahimović dodaje kako, ''odlazeći od svoga autora, u svom najboljem izdanju, poezija se zaustavlja u nama, čitaocima, u jeziku i u kulturi, i tu nastavlja raditi, dubiti istine i artikulirati pitanja''.

''I taj 'blagi narod' o kojem Veselko Koroman pjeva, a čije će 'vrijeme doći', nije nitko drugi do mi, njegovi čitatelji: Očito, / od mene, netko je meni još / bliži, kad mi ne da, ovako / oholu, roditi se samo jednom'', zaključuje Ibrahimović.

O Koromanu je svojedobno pisao i Miljenko Jergović te je povodom njegove smrti objavio kako je ''više poezije, hrvatske poezije, u Radišićima kod Ljubuškog, nego na zagrebačkoj Novoj Vesi, skupa s Kaptolom, Gornjim gradom, Harmicom i Starom Vlaškom''.

''Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj. Tamo je moć pjesničkoga govora, dobro su znali stari udbaši. Koromana krivim što sam tu i što mi je ovaj jezik najveća dragocjenost koju imam. Bez pjesnika bi se hrvatskim blejalo, a ne govorilo'', napisao je, između ostalog, Jergović.

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine objavila je kako je Koroman objavio 512 pjesama, od kojih je 145 uvršteno u 78 antologija, 12 u čitankama, a 327 prevedeno na druge jezike. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu nominiralo ga je 2017. i 2018. godine za Nobelovu nagradu.

Rođen je 1934. godine u Radišićima pokraj Ljubuškog gdje će biti i pokopan.