Bljesak.info na Festivalu svjetske književnosti  

Veliki španjolski pisac Manuel Vilas: Dužni smo braniti i slaviti život

Čovjek bez obitelji je ostavljen na vjetrometini života, ističe, skitnica bez ljubavi, bez ikog svog.
Kultura / Knjige | 07. 09. 2021. u 13:26 Gloria LUJANOVIĆ | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Festival svjetske književnosti nakladnika Frakture ugostio je  španjolskog pisca Manuela Vilasa, autora knjige "Ordesa", emotivne egzistencijalne reminiscencije piščeva života o snazi ljubavi i boli gubitka koja mu je donijela svjetsku slavu.

Pisac i pjesnik Manuel Vilas Vidal (1962.) autor je niza nagrađivanih knjiga poezije, skupljenih 2016. u zbirci "Poesía completa". Napisao je još romane "España", "Aire nuestro", "Los inmortales" i "El luminosis regalo", te dvije zbirke priča. Roman "Ordesa" (2018.) na hrvatskom je objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Ele Varošanec Krsnik.

S autorom je u Hrvatskom glazbenom zavodu razgovarao književnik i urednik Roman Simić, koji je rekao kako je riječ o knjizi na mnoge načine atipičnoj, knjizi punoj ljubavi, koja čitatelja zavodi od prve stranice, knjizi u kojoj autor bez srama i straha progovara o najintimnijim stvarima.

"Ta knjiga kreće iz emocije, ona kreće iz boli, a njezin je ključni alat sjećanje, s kojim autor pokušava spasiti svoju obitelj od zaborava, na neki je način oteti smrti, prkositi smrti", dodao je Simić.

“Ordesa“ je knjiga koja je promijenila živote brojnim ljudima i samom autoru došla je kao ukazanje, kao čudo.

“Iako je i prije 'Ordese' bio angažiran, objavljivan, cijenjen španjolski pisac, 'Ordesa' je postala književni fenomen na svjetskoj sceni“, rekao je Simić.

Vilas je istaknuo kako je očekivao da će knjiga imati neki razuman život u javnosti jer je dobra, ali nije mislio da će imati tako veliki uspjeh.

“Naša je obitelj imala pet članova – oca, majku, brata, mene i očev automobil“

“Bio sam poprilično opsjednut time da moram ispričati život svojih roditelja. Bila je to nužnost koju sam osjećao. Postoji epizoda koja me potaknula da napišem knjigu. Moj otac je bio trgovački putnik, naša se obitelj sastojala od njega, moje majke, brata, mene i očevog automobila“, rekao je Vilas.

U djetinjstvu je, priznaje, njegov otac odlučivao hoće li ići negdje ovisno o tome hoće li naći hlad, sjenu, u kojoj će parkirati svoj automobil.

“To je jedna činjenica, taj način na koji je on čuvao auto, meni je bilo opsesivno. Kad sam pisao knjigu, shvatio sam da sam odrastao u disfunkcionalnoj obitelji, zbog brojnih mušica mog oca. Međutim, kada su se počeli javljati ljudi, svjesni opsesije o parkiranju auta u hladu, i govoriti da je to priča i njihovih očeva, shvatio sam da je 99 posto španjolskih obitelji bilo disfunkcionalno na isti način kao moja“, rekao je.

Foto: Anto Magzan / Fraktura / Seid Serdarević, urednik Frakture

Španjolska je, dodaje Vilas, zemlja u kojoj 30 milijuna ljudi, putuje Iberskim poluotokom tražeći hlad za automobile.

Ordesa ili o nižoj srednjoj klasi koje više nema

“Ordesa“ je, dodaje Vilas, i knjiga o srednjoj klasi koje danas više i nema – njihovim čežnjama, odijevanjima, kupovini prvih TV prijamnika i drugih kućanskih aparata, odlascima na godišnji odmor.

“Obitelj je to iz jedne niže srednje klase koja je pokušavala preživjeti. Takve su bile obitelji na cijelom zapadu sedamdesetih godina. Ona je jednaka posvuda, kako se oblikovala, nastajala, počela napredovati“, rekao je.

Simić je, dodao, kako je to jedan od razloga zašto je knjiga postigla takav uspjeh daleko od Španjolske.

“Nakon Drugog svjetskog rata, ljudi su počeli skakati unutar klase, do jučer su bili siromašni i potom došli na nepoznat teren, kupili su prve televizore“, rekao je.

Vilasov otac nije pohađao fakultet, kao ni majka. On je, priznaje, prvi koji u svojoj obitelji ima visoko školsko obrazovanje.

“I to je taj skok, da djeca tih roditelja napreduju u tom društvenom, obrazovnom smislu. To je tako u svim zemljama u Europi. Funkcionirale su stvari do 2008., a onda je život odjednom prekinut gospodarskom krizom od koje se nikad nismo oporavili, sada je došla pandemija i ta ideja blagostanja, ideja da će djeca živjeti bolje od svojih roditelja je paralizirana, doživjela je stagnaciju“, rekao je.

Sjećanje je izum srednje klasi, a Vilasov glavni spisateljski alat

Sjećanje je izum srednje klase, ističe Vilas, kojem je to glavni spisateljski alat.

“Obitelj u kojoj sam odrastao, u kojoj sam bio sin je nestala. U tom trenutku nekako umire i moja majka, otac je preminuo prije, a ja sam prolazio kroz razvod. Htio sam spasiti priču o svojoj obitelji od zaborava. Nestajale su mi dvije obitelji pred očima – i ova u kojoj sam bio sin i druga u kojoj sam bio otac“, izjavio je.

Čovjek bez obitelji je ostavljen na vjetrometini života, ističe, skitnica bez ljubavi, bez ikog svog.

“Shvatio sam da su me roditelji jako voljeli, ali ja nisam znao zahvaliti im na toj ljubavi. Bezuvjetna ljubav je ta koja je usmjerena od roditelja prema djeci, ali nju djeca često ne vraćaju roditeljima. 'Ordesa' je zakašnjelo pismo kojeg sam poslao, ali je prekrasno stiglo. To je pismo zahvale, ljubavno pismo mojim roditeljima, ali prekrasno, već su otišli s ovog svijeta“, rekao je.

Ljude, dodaje Vilas, najviše boli što su izgubili svoje roditelje, a nisu s njima imali onaj posljednji, važni razgovor.

Naši su roditelji živjeti u okrutnom svijetu u kojem je bilo zabranjeno pokazivati osjećaje

“Istina je i da je generacija mog oca, rođena tridesetih godina prošlog stoljeća, generacija koja nije imala pravo i običaj verbalizirati osjećaje. S njime nikad nisam razgovarao o osjećajima i ljubavi. On je razgovarao s TV prijamnikom, a ja sam slušao taj razgovor.  Tako slušajući ga dok se obraća TV-u, upoznao sam njegove stavove, misli. Postojala je nelagoda da se govori o osjećanjima, osobito u kontekstu otac – sin. To je kulturološki problem, ne samo u Španjolskoj, nego u Europi“, rekao je.

Njegov je otac, dodaje Vilas, bio generacija koja nije imala školovanje i živjela je u okolnostima koje su ih sprječavale da govore o osjećajima jer su oni znak slabosti.

“Svijet u kojem su oni živjeli bio je izuzetno okrutan, a pred tim okrutnim svijetom govoriti o osjećajima, bilo je kao da izražavate vlastite slabosti. Moj otac zato nije izražavao osjećaje jer se bojao svijeta”, rekao je.

Simić je istaknuo kako je sve ono o čemu Vilas otac nije govorio, autor napisao.

“Sram da priznamo ‘tko smo i što smo’, bol, razvod, alkoholizam, depresija. Pred čitateljem je eksplozija iskrenosti, knjiga puna ljubavi”, rekao je Simić.

Vilas je rekao kako misli da je svoj život iznio na nesvjestan način pišući ovu autobiografsku prozu koja je i ljubavno pismo.

Kada volimo, onda se ničeg ne sramimo

“Kada volimo, onda se ničeg ne sramimo. To je davalo legitimitet mojoj literaturi. U Saragosi mi je, na predstavljanju knjige, prišla prijateljica koju nisam vidio 30 godina. Pitao sam je kako je, što se promijenilo u njenom životu, a onda sam počeo govoriti o svome, i ona je rekla ‘znam, pročitala sam u romanu’. Ona mi je osvijestila da sam ispričao sve o sebi tolikom broju ljudi i to s jednom prirodnošću koja je zastrašujuća”, izjavio je.

Knjiga kao ljubavno pismo, napisana u stilu Ispovijesti svetog Augustina

Ako pisac, dodaje Vilas, osjeća nelagodu kod nekih tema, onda mora ići dublje unutra.

“Ono što diktira život piscu je priča, a preda mnom je bila priča o mojoj obitelji. Ona je imala punoću u smislu čovječnosti, morao sam je napisati baš ovakvom. Ne bih bio odan književnosti da nisam napisao takvu knjigu. Ta odanost književnosti zahtijevala je od mene da se ‘skinem’ pred svijetom, to je razgolićavanje samog sebe kad se napiše autobiografski, nije to stvar taštine, nego toga da čitatelj vidi svoj život kada gleda u život pisca”, rekao je.

Foto: Anto Magzan / Fraktura / Vilas i Simić

Funkcija takve književne forme je, dodaje, provokacija – da se čitatelj osjećao kao glavni lik u toj priči i kroz njegove roditelje vidi vlastite.

“To je ruka koju pružam govoreći ‘ovo je moja priča, ali ti u njoj možeš pronaći vlastitu’. Ovo je knjiga napisana u duhu Ispovijesti sv. Augustina, naracija vlastitog života bez namjere i želje da to mijenjaš.Izlaganje onog što si istinski doživio”, rekao je.

Osjećaji njega, dodaje, i njegovog brata o isti m događajima, o istim činjenicama nisu isti, oni su proizvod subjektivnosti našeg sjećanja.

“Predivno je da u životu postoji sjećanje. To je čudesno i grandiozno, kao da obuhvatiš veličinu života. Jedan od najdubljih trenutaka je kad se vraća i sestre sastanu i pričaju o svojim roditeljima. Tada čovjek osjeti jednu mirnoću, sigurnost, nadnaravni osjećaj”, rekao je.

Ljudi kojima prijete siromaštvo i propast, ističe Simić, Vilas je u "Ordesi“ dao slavu. Svaki je od njih imao pet minuta slave.

“Bio sam, na neki način, dio tih ljudi. U njihovim životima bilo je tih pet minuta istine pred životom, trenutci koji su njihova najveća istina. Htio sam uzeti ono temeljno, osnovno iz njih. Dotaknuo sam taj osjećaj niže srednje klase jer je cijela zemlja živjela u tome, dobar dio Europe, i dalje je tako“, izjavio je.

Ovaj španjolski pisac priznaje da mu je bilo teško kada mu je umrla majka jer nije imao fotografije svojih predaka.

“Nisam imao nijednu fotografiju djedova i baka, ni s majčine ni očeve strane. Djed, po ocu, bio je žrtva frankističkog režima. Osuđen je da je kovao urotu na republikanskoj strani. Otac nikad nije govorio o tome, nije spomenuo građanski rat. Majčin se otac ubio, a kad netko izvrši samoubojstvo, o njemu se ne govori. To je tabu tema”, rekao je.

Cijela srednja klasa, zapravo, ne zna odakle je, odakle dolazi, tko su im pradjedovi i prabake.

“Život je uvijek dvoznačan. O tome treba pisati. TU nastaje književnost. Ne treba osuđivati, davati vlastite moralne procjene, stavove, učitavati. Treba samo napisati. To su radili Tolstoj, Balzac, Dostojevski. Život između bogatstva i siromaštva, to je predmet književnosti. Ona mora biti mjesto za inteligentna tumačenja i veličinu može postići samo ako će o tome govoriti duboko”, rekao je.

Život je, ipak, komedija

Njegovi roditelji, kao i sinovi, ali i ostali likovi u romanu, nose imena po velikim kompozitorima – Bachu, Wagneru, Vivaldiju, Brahmsu.

“To sam zbog tehničkih poteškoća izmislio jer mi nije bilo, nekako moralno, pisati o njima s njihovim pravim imenima. Mašta je jedna od malo besplatnih stvari u životu u kojem gotovo se košta. To je bila jedna subverzija, tako sam podigao svoje roditelje u visine”, rekao je.

“Ordesa“ je puna i duhovitih, humorističnih epizoda, koje su rezultat Vilasovog gledanja na život.

“Humor je za mene ključan. To je otvoreni prostor prema toleranciji. Kritika protiv bilo kakvog veličina, humor uvijek preispituje autoritet. To je nužnost koja nam omoguće da spoznamo druge, ali i slavlje, jer se smiješ s čitateljem“, izjavio je.

Unatoč svim tragedijama i dramama, Vilas smatra, da je život, ipak, komedija.

Foto: Anto Magzan / Fraktura / Vilas i Simić

“Lakše bi nam bilo kada bismo na život gledali kao na komediju. Smisao za humor u mojoj obitelji, kao i u španjolskoj književnosti, postoji još od Cervantesa. To je nit, veza koju stvaram s čitateljem, trenutak predaha od bola“, ističe.

Moramo obraniti slobodni teritorij života

Vilas je pisac života, jednog velikog slavlja života. Unosi u tišinu život, istaknuo je Simić.

“Volja da se živi, da se slavi život, priča o najintimnijem što čovjek nosi u sebi, da se to velikodušno dijeli kako bi drugi spoznali sebe, to je veličanstveno. To je opsesija koja prati čitavu moju književnost. Želja da živim, da volim život, da branim život. Kafka je znao reći da čovjek ima obvezu osjećati veselje”, rekao je.

U svakom životnom trenutku, dodaje Vilas, bilo da je čovjek tužan, usamljen, izgubio roditelje, prekinuo ljubavnu vezu, ostao bez posla, živio  u ratu, pandemiji, krizi, treba obraniti život.

“Moramo obraniti slobodni teritorij života. Slaviti život kada je sve divno nema neku vrijednost, ali slaviti kada je pred tobom tvoj životni neprijatelj – ma tko to i što t bilo, to je neprocjenjivo. U vlastitim trenutcima usamljenosti i tuge, tražio sam ljepotu života”, rekao je.

Kada se probudi, dodaje, prvo si kaže da je sjajno što je živ, vidi svjetlost, pokretne su mu ruke, pije kavu.

“Popiti kavu je jedan divan čin kojeg nam život pruža. Ako uz to imaš i kroasan, još je bolje. Ljudska bića imaju problem, tko zna zašto, jer stalno zaboravljamo cijeniti samu biološku činjenicu života”, rekao je.

Pišući, slavi život

Iako je, priznaje, imao više prilika neko njegov otac, osjeća da je njegov život bio sretniji.

“Veliki je to paradoks da je on bio sretniji od mene. Ja sam išao na fakultet, imao sam karijeru, sve ono što moj otac nije mogao, sve što njemu njegovi roditelji nisu priuštili, on je priuštio meni. Živio je, ipak, na jedan očaravajući način i vjerujem da su ljudi njegove generacije puno manje imali, u smislu materijalnog, ali su znali biti sretniji”, rekao je.

To je, dodaje, lekcija koju nosi i danas. “Ja koji sam imao više mogućnosti od njega, ništa puno nisam uspio postići, a on jest. Misterij je to, kao i život, koji je prepun zagonetki, a mi kao ljudi, imamo ih zadatak vidjeti”, rekao je.

Vilas za sebe, na koncu razgovora s Romanom Simićem, ističe da je on poput župnika koji svaki dan mora održati misu.

“Moja je potreba pisati svaki dan. Svaki dan pišem. To je moja liturgija, molitva. Ako ne pišem, osjećam kao da taj dan nisam slavio život. Ja, pišući, slavim život”, zaključio je Manuel Vilas, španjolski pisac.

Foto: Anto Magzan / Fraktura / Ordesa

Roman „Ordesa“ objavljen je 2018. i s četrnaest izdanja u manje od godinu dana te više od 100.000 primjeraka prodanih samo u Španjolskoj postao je svojevrsnim književnim fenomenom. Brojne španjolske novine, primjerice El País i La Vanguardia, Ordesu su proglasile romanom godine. Vilasov posljednji roman Alegría, objavljen 2019., ušao je u uži izbor za Premio Planeta, prestižnu španjolsku nagradu.

Fondacija Acción Cultural Española (AC/E) podupire Festival svjetske književnosti kroz Program za internacionalizaciju španjolske kulture (PICE) u okviru Potpora za mobilnost.

Kopirati
Drag cursor here to close