Pročitajte

Kontraendorfin Svetislava Basare: Jad i beda naroda jugoistočne Europe

Za čitanje ovog romana nije vam potrebna dozvola vašeg liječnika ili apotekarnika. Ne vjerujem da je dostupan u lokalnim narodnim knjižnicama. Nema tamo mjesta za pisce 'stranih' jezika.
Kultura / Knjige | 26. 07. 2021. u 08:39 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U društvima i nazovi državama nastalim raspadom Jugoslavije, najveća je sreća stanovnicima  što se “ne puca“, bilo iz susjedsko-komšijskih pušaka kao nekad, ili NATO-ove avijacije.

Nikada nam nije bilo bolje, ako ovo danas uspoređujemo s vremenima prije, kada, primjerice, većina bosanskih seoskih domaćinstava u kućama nije imala sanitarni čvor. Obavljati nuždu išlo se, i po jutru i po mraku, u tzv. poljske klozete.

Mit je nemoguće demontirati

Mislim da smo kroz stoljeća napredovali ozbiljno  jedino u tome – više nuždu ne obavljamo čučeći, u drvenim klozetima kada omrkne,  u strahu da će nas štakor polizati po stražnjici, nego u lijepom, bijelom, kupaoničkom namještaju kakvog se ne bismo postidjeli ni pred Europom, dok na mobitelima pratimo tabloide, izjave i živote polusvijeta koji nad našim društvima  i državama parazitiraju kao hemoroidi. Čak i ako ih 'spališ', oni se vraćaju.

Sve naše druge bolesti, od kojih i proizlaze tipično balkanske radosti, ništa manje okrutne i odurne, ostale su više – manje iste. O tome, moj je dojam, govori novi roman “Kontraendorfin“ najvećeg živućeg srpskog pisca Svetislava Basare za kojeg je 2020. godine osvojio NIN – najveću književnu nagradu u Srbiji i valjda jednu od rijetkih književnih nagrada na ovim prostorima koje još uvijek, nešto znače.

Svetislav Basara neugodna je  književna činjenica s kojom se u onoj većinskoj, Vučićevoj Srbiji, nitko ne miri i ne nosi lako.  Ni oporba koje nema,  ni vlast koja je odavno na rubu pameti, ako je ikad i imala, ali ni famozna akademska, književna klika koja Basari može sve oprostiti, ali ne može književnost koja ugrožava “srpski jezik i identitet“. Tu književnost koja ne demontira srpske motive, jer Basara tvrdi da je mit nemoguće demontirati, nego ukazuje na ono što nastaje kada mit postane stvarnost u svakodnevnom i javnom životu jednog društva, onako kako su to u Srbiji, recimo, postao Ivo Andrić, Desanka Maksimović, Dobrica Ćosić.

Dugi razgovor

'Kontraendorfin' je disertacija, podijeljena u četiri poglavlja 'Mikrofonija', 'Kontrainicijacije', 'Metafizika evrodizela' i 'Samsung Galaxy J5',  u kojoj Basara piše veliku i bespoštednu satiru o svima nama i našim mentalitetima, megalomaniji i lažima, o narodima koji, ako se ikoga i ičega sjećaju, onda je to po tračevima, kafanskim i udbaško-isljedničkim spletkama, kontroverzama.

Dugi je to razgovor slikara Stojkovića koji osjeća da umire,  i pisca Kaloperovića koji prebiru po srpskoj prošlosti i sadašnjosti gdje se budućnost nikako ne događa, ako se i dogodi, bit će gora i teža nego svi raniji jadi. 

Stojković u 'Kontraendorfinu' govori, gotovo bez prestanka, a Kaloperović koji bi mogao biti Basarin alter ego,  zapisuje i tek ga povremeno prekida nekakvim 'suludim' konstatacijom ili pitanjem. Stojković se, kao 'pravi sretnik', imao priliku zateći na pravim mjestima s pravim ljudima u pravo vrijeme.

Njemu je Andrić, kojem se divi i prezire ga u isto vrijeme, kao blaziran čovjek, govorio o svojim tajnama, strastima, osjećajima. Stojković sve zna i sve mu je poznato, ako nešto i ne zna, onda to nije prava istina ni prava informacija. Stojković, primjerice, zna kako se naš jedini književni nobelovac, češao po stražnjici dok je šetao Kalemgdanom. Sada to zna, zahvaljujući Kaloperovićevim zapisima, i svatko tko uzme 'Kontraendorfin' u ruke. Za više detalja o famoznoj epizodi mikrofonije koju je i ne sluteći proizvodio Milovan Đilas, a koja se emitirala na Radiju Beograd, morat ćete pročitati roman.

Basara čitatelja namjerno zbunjuje

Osim toga, Stojković je, budno  i revnosno zapisuje Kaloperović, čovjek koji pomalo stvara i vrijeme i svjetove, izravni sudionik svih važnih i nevažnih događaja u srpskoj prošlosti i povijesti, ne samo srpskoj, nego jugoslavenskoj, a budući da je neko vrijeme bio u Parizu, i europskoj, svjetskoj.  Zna o svima sve, čak i ono što velike ličnosti, ne znaju same o sebi i ne zna nitko o njima. Stojković govori, ne donosi sudove i zaključke, nabacuje 'činjenice', 'informacije', kao veliki nogometaši zicere.

Basara čitatelja namjerno zbunjuje: sličnostima imena i prezimena likova romana, dokumentima, brojnim fusnostama, dodatnim objašnjenjima, tako da se pitamo, za neka 'manje razvikana' imena jesu li postojala, jesu li događaji koje spominje plod autorove imaginacije ili onog narodskog sočnog trača kojem tek rijetki odolijevaju ne nadodati nešto i koji iz Beograda nije uspio doći do nas koji smo se rodili onda kada je Jugoslavija umirala, kilometrima daleko od bivšeg glavnog grada.

Žlijezde naroda jugoistočne Europe luče kontraendorfin, hormon nesreće i smutnje, iz čega i proizlaze 'jad, beda, čemerna istorija tih naroda', a ne 'vekovnog ropstva i nepravde'. Endokriniloška je ovo proza koja govori o primitivnim mentalitetima, rekao bi Kaloperović u prvom redu, srpskom, ali kada god govorimo o srpskom, govorimo i onom hrvatskom, bošnjačkom, govorimo o tom 'zajedničkom mentalitetu' i 'hormalnom poremećaju' protiv kojeg ne postoje ni cjepivo ni vakcina, kao protiv virusa.

Hormonalni poremećaj nije izlječiv, s njime se treba naučiti živjeti. Vi ste Srbi, govori Glavurtić, narod pozemljara, spojenih glinenih sudova, narod kolonizacije, kolektivizacije i kolektivnih emoija, pa tako kad se jedan Srbin zbog nečeg rastuži, svi se onda (čast izuzetcima) rastuže pod pritiskom nacionalnog jedinstva i (opravdane) bojazni od optužbi za veleizdaju.

Pročitajte Kontraendorfin. Bilo bi nam korisno da, ovdje gdje Glavurtić govori o Srbima, 'umetnemo' narod kojem i sami pripadamo. Za čitanje ovog romana nije vam potrebna dozvola vašeg liječnika ili apotekarnika. Ne vjerujem da je dostupan u lokalnim narodnim knjižnicama. Nema tamo mjesta za pisce 'stranih' jezika.

 

 

Kopirati
Drag cursor here to close