Nagrađivani srpski pisac

Dragan Velikić za Bljesak.info: Danas u Srbiji ne postoji sutra

Predsednik države javno brani narkodilera, a napada poštene policajce koji su „neplanirano“ otkrili plantažu Jovanjica, i umesto nagrade bivaju po hitnom postupku suspedovani na niža radna mesta.
Kultura / Knjige | 19. 10. 2021. u 09:10 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dragan Velikić, jedan od najboljih srpskih pisaca, istaknuti intelektualac, nesuđeni povjesničar, posljednjih je mjeseci često boravio u Hrvatskoj. Na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu predstavljao je dva romana – Adresu, objavljenu relativno nedavno kod beogradske Lagune, ali i Astragan, roman koji je prvotno objavljen  1991. godine u Hrvatskoj, potom na festivalu Vrisak u Rijeci, te Škurama – novom festivalu književnosti u Šibeniku.

Velikić se u nešto više od tri desetljeća etablirao kao jedan od najboljih pisaca naših prostora čije su knjige, 11 romana, tri knjige priča i sedam knjiga eseja, prevedene na 18 jezika. Vrhunski intelektualac europskog kalibra, nagrađivani klasik suvremene srpske književnosti i pisac srednjoeuropskih tema i perspektiva, u razgovoru za Bljesak.info govori o literaturi i njenoj moći da mijenja čovjeka, likovima i gradovima koje je stvorio, obesmislješnim ideologijama i otkrio vjeruje li u Srbiju bez Aleksandra Vučića.

Bljesak.info: Vaši ‘stari’ romani, Astragan i Severni zid, odnedavno su ponovno objavljeni u Hrvatskoj, nakon tri desetljeća. Koliko vam je kao piscu koji je znatan i važan dio života proveo u Hrvatskoj, u Puli, važna ta činjenica?

VELIKIĆ: Svakako mi mnogo znači da je posle tri decenije od prvog izdanja, u tada kultnoj ediciji HIT zagrebačkog „Znanja“, Astragan ponovo objavljen u Hrvatskoj kod „MeandarMedia“. Kada su knjige u pitanju pridevi „staro“ i „novo“ imaju relativno značenje. Za pisca jeste važno da mu knjige žive kroz nova izdanja. Prošle godine je „MeandarMedia“ objavio moj prvi roman Via Pula. Odrastao sam u Puli, na hrvatskom sam govorio sve do svoje dvadesete godine, dakle, formatizovao sam se u prostoru Istre, i to jeste značajna komponenta mog identiteta.

Prošlost je samo naša, i niko nam je ne može oduzeti. Ali, ona nije jednom za svagda završena, već se menja kako se i mi menjamo.

Bljesak.info: Nedavno ste gostovali na Festivalu svjetske književnosti, redovit ste gost, ali ne samo gost, na festivalu knjiga i književnosti u Puli. Hrvatska i srpska književnost su, riječima Miljenka Jergovića, sijamski blizanci? Prošle su te ‘tmurne’ godine kada smo i kroz kulturu ‘nišanilili’? Sada živimo u vremenima u kojima knjiga više nikog skoro pa i ne zanima?

VELIKIĆ: Ne bih se složio s Vama da knjiga više nikoga ne zanima. Pre bih rekao da je estradizacija kulture spustila nivo, tako da je došlo do velikih tektonskih poremećaja. Snizio se ukus publike. Incident je postao merilo vrednosti, dok je samo delo manje važno, i da bi izazvalo medijsku pažnju mora biti provokativno. Problem je što je čin provokacije danas toliko banalizovan da vređa zdrav razum. Ali, hrvatski pisci su prisutni u Srbiji. „Laguna“ u ediciji Bez prevoda objavljuje autore iz čitavog regiona. Pre dve sedmice bio sam ponovo u Zagrebu, i u knjižari „Frakture“ kupio gomilu knjiga. Bilo je to kao u stara vremena kada su na čitavom jugoslovenskom prostoru postojale sjajne knjižare. Istina, manje su srpski pisci prisutni u Hrvatskoj, nego hrvatski u Srbiji, ali biće da je u pitanju moćna knjižarska mreža „Lagune“, „Vulkana“ i „Službenog glasnika“ koja nema pandana u Hrvatskoj, pa lakše plasiraju hrvatske pisce koje objave nego što to mogu hrvatski izdavači sa srpskim piscima. Tiraži knjiga domaćih autora u Srbiji su neuporedivo veći nego što je to slučaj u Hrvatskoj, ali veće je i tržište. Prošla su ona vremena socijalizma kada su u predvorjima preduzeća i fabričkih hala akviziteri prodavali knjige na metar, i na kredit. I kada je knjiga bila vrednost po sebi. Ne bih se šalio na tu temu, jer verujem da knjiga i u kući nepismenog ima nekakvu misiju. U Srbiji „tmurne“ godine nisu prošlost. One su realnost već više od trideset godina. Veliki procenat stanovništva samo takve godine i poznaje.

Bljesak.info: Kao osnovnoškolac znali ste da ćete biti pisac, iako ste htjeli biti historičar, svirali ste i u bendu. Pisac je neminovno ‘historičar’, onaj koji je neprestano zagledan u prošlost života i čovjeka?

VELIKIĆ: Prošlost je samo naša, i niko nam je ne može oduzeti. Ali, ona nije jednom za svagda završena, već se menja kako se i mi menjamo. Zato su za pisca dnevnici važni, i kada – kao u mom slučaju – ti dnevnici nemaju književnu vrednost. Kad god otvorim  neku od tih dvadesetak svesaka dnevnika, i nasumice pročitam kakav zapis, uvek se pitam da li sam ja danas ona ista osoba koja je to zabeležila, ili tačnije, da li sam ja jedna od tih ko zna koliko osoba koje su vodile dnevnik tokom četrdeset godina. Jer, određeni događaji koje sam davno zapisao upamćeni su u drugačijoj verziji nego što to stoji u dnevniku.

  / Foto: Anto Magzan / Fraktura

Poslednjih desetak godina ne vodim dnevnik, osim na putovanjima. I više je to refleks dugogodišnje navike. Ali, sada vremenske etalone imam u vlastitom iskustvu, i mogu sebi jasno predstaviti period od dvadeset, trideset ili pedeset godina. Te razdaljine u vremenu nisu više apstraktne kao u mladalačkim godinama. Ja danas u sebi nosim odrednicu od pola veka koja me deli od mog punoletstva. Sa tim vremenskim etalonima lako mogu da dočaram razdaljine u vremenu prošlom. Sedam, osam decenija je tek nekoliko minuta istorijskog toka, međutim, to je čitav jedan ljudski život. Nekome zapadnu periodi blagostanja, a nekome epohe urušavanja i dekadencije. Koliko je samo generacija živelo propast Rimskog carstva. Naša civilizacija trenutno prolazi kroz turbulentni period. I to će potrajati decenijama.

Bljesak.info: Za Astragan su neki kritičari pisali da, osim što je sjajan roman, i antikomunistička knjiga, pa slijedom toga, pitam, što je u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije ostalo od komunizma, poglavito onog najgoreg od komunizma?

VELIKIĆ: To „najgore“ je bilo i pre komunizma, to nama nije doneo komunizam, to je konstanta čitavog prostora od Sutle do Vardara. Naravno, ograničio bih se na teritoriju koju poznajem iz prve ruke, tačnije na Beograd, grad mog rođenja, i mesto u kojem sam proveo najveći deo svog života. Disao sam s tim gradom, i dobro se sećam vremena studija, i kasnije osamdesetih godina prošlog stoleća kada se u vazduhu osećalo da se nešto dešava, nešto što će zauvek promeniti naše živote. Mislim da je Miljenko Jergović pišući o Astraganu u nedeljniku Express uhvatio suštinu tog romana. Kada pročitate prvo poglavlje Studio „Beograd“, čini vam se da pisac piše o Beogradu danas, i sve ono što je pre četiri decenije bilo nadrealno, danas je normalno.

Dobro se sećam Beograda sedamdesetih godina, u vreme kada sam iz Pule došao na studije. Taj grad je živeo ritmom prestonice. Toliko različitih miljea, govora, običaja, spontanosti, tako daleko od zagušljive provincije, u kojoj se uvek pitamo kako nas drugi vide.

Devastacija tog grada krenula je čizmama od sedam milja otkako je pre jedne decenije na vlast došla razbojnička družina lišena svake ideologije, i tu, na rubu Evrope, započela pljačku nezamislivih razmera i posledica. Naravno, ništa nije došlo preko noći, već je režim postepeno ukidajući državne institucije uz pomoć sve korumpiranijih medija stvorio državu uređenu kao mafijaški kartel. Najveća plantaža marihuane u Evropi nastala je kao projekat vrha srpske vlasti, uz koordinaciju sa službama bezbednosti. Predsednik države javno brani narkodilera, a napada poštene policajce koji su „neplanirano“ otkrili plantažu Jovanjica, i umesto nagrade bivaju po hitnom postupku suspedovani na niža radna mesta. Tokom protekle tri decenije u Srbiji je udbaški nakot više puta mutirao tako da je ono najgore od komunizma mačji kašalj u odnosu na sojeve koje imamo danas. 

Bljesak.info: Beograd je zahvaljujući vašem romanu Adresa postao i književni lik, junak knjige. Kakav je Beograd danas u medijskom, društvenom kontekstu, ali i ovom svakodnevnom? Što je nudio vama kao mladom čovjeku, a što nudi danas ljudima rođenim nakon zadnjeg rata?

VELIKIĆ: Dobro se sećam Beograda sedamdesetih godina, u vreme kada sam iz Pule došao na studije. Taj grad je živeo ritmom prestonice. Toliko različitih miljea, govora, običaja, spontanosti, tako daleko od zagušljive provincije, u kojoj se uvek pitamo kako nas drugi vide, šta će drugi o nama reći, i gde sve vreme imamo osećaj da smo u izlogu. Metropola ne propisuje regule koje se imaju slediti da bi bili njen stanovnik, ona prima i guta raznolikosti, i u tome jeste šarm velegrada.

Kada sam počeo da pišem Adresu odjednom sam se našao među kulisama Astragana. Ono što sam pisao trideset godina ranije, to se sada dešavalo u stvarnosti. Ukidanje Glavne železničke stanice u Beogradu krajem juna 2018. godine je podatak iz domena fantastike, i da mi je neko koju godinu ranije rekao da će se to dogoditi proglasio bih ga neuračunljivim. Lice Beograda svakoga dana unakaženo je novim ranama koje mu nanose razbojnici na vlasti u sprezi sa belosvetskim investitorima. Ukoliko se ostvari samo deo onoga što su isplanirali, taj grad će ličiti na kulise iz horor filmova. Uzalud arhitekte ukazuju na katastrofalne posledice koje nas neće mimoići.

Još uvek je to grad u kojem postoje pozorišta, likovna i muzička scena, ali sumornost i apatija kod mislećeg sveta vidljiva je na svakom koraku. Jer, što vreme više prolazi sve je izvesnije da promena može doći samo na ulici. A to su uvek najgori raspleti. I zato većina mladih i obrazovanih nakon završenog školovanja kupuje avionsku kartu u jednom pravcu i zauvek odlazi iz Srbije.

Bljesak.info: Aleksandar Vučić je, posve jasno, jedan od omraženijih likova na političkoj sceni u regiji, na njega je ‘adresirana’ sva krivnja za propast Srbije. Ipak, postoji li ta liberalna, slobodarska Srbija i zašto je oporba u Srbiji toliko neuspješna?

VELIKIĆ: Nije mi namera da branim opoziciju, koju dok je bila na vlasti nisam štedeo u kolumnama i tekstovima, međutim, otkako su naprednjaci, zapravo presvučeni radikali, došli na vlast, zaživela je mantra da su svi političari isti, a kada su već svi isti, ne treba ih više ni menjati, i zato neka ovi koji su sada na vlasti tu i ostanu. Ta se mantra dobro primila ne samo kod nižih socijalnih slojeva i neukog sveta. Jeste, opozicija je slaba, jer je razjedinjena, na čemu kontinuirano rade tajne službe, što opoziciju ne opravdava, kao što nema opravdanja ni za sujete pojedinih lidera opozicije. No, ne bi trebalo zaboraviti da godišnje Srbiju napusti između 50 i 60 hiljada uglavnom obrazovanih građana u najboljoj životnoj dobi. Dakle, oni koji bi mogli da na izborima donesu promene odlaze. I to je nenadoknadiv gubitak za srpsko društvo. Jer, za dva veka trajanja danka u krvi, turske vlasti su sa naših prostora odvele između dve i tri stotine hiljada dečaka. A za nepunu deceniju Vučićeve vlasti oterano je u beli svet duplo više radno sposobnih građana.

  / Foto: Anto Magzan / Fraktura

Iz sadašnje perspektive anasteziranog srpskog društva, devedesete godine prošlog veka pripadaju herojskom dobu borbe za bolje sutra. To je, ipak, bilo vreme kada je sutra postojalo. Danas u Srbiji ne postoji sutra.

Bljesak.info: Adorno je rekao da "umjetničke forme zapisuju povijest čovječanstva istinitije od dokumenata", pa u tom kontekstu, i pitanje: vjerujete li da književnost ima moć mijenjati svijet i mijenjati čovjeka? Koja je to i kakva snaga umjetnosti inače?

VELIKIĆ: Umetničke forme nas pre svega jačaju da budemo ono što jesmo, da opstajemo i u tmurnim vremenima. Samim tim što nas jača umetnost nas i menja. Više puta sam rekao da je literatura teritorija na koju se uvek možemo vratiti. Bez umetnosti ne bismo mogli sagledati vlastitu egzistenciju u punom totalitetu. Često se zapitam kako izgleda  unutrašnji svet osobe kojoj ništa ne znači pozorište, film, književnost, kako izgleda ta glava iznutra? Verovatno kao podzemna garaža. 

Bljesak.info: Godinama ste pristuni na njemačkom govornom području kao pisac, a neko ste vrijeme bili i diplomat u Beču, stoga se uz vaše ime veže i to da ste ‘srednjoeuropski pisac’. Beč, Beograd, Budimpešta, neki su od vaših gradova, ne samo u kojima ste živjeli i živite, nego i gradovi iz vaše literature. Je li ‘mašta’ precijenjena, koliko vam je vlastiti život i iskustvo koje ste stekli s godinama, korisno za književnost, ne u smislu nekakve autobiografije, nego jednog bazena događaja, ljudi koji ste upoznavali, mjesta na kojima ste se kretali?

VELIKIĆ: Nesumnjivo je vlastiti život i iskustvo koje se stiče s godinama korisno za književnost, ali i kroz književnost se dolazi do važnog životnog iskustva. Ne mogu da zamislim na šta bi ličio moj život bez Homera i grčkih tragičara, bez Šekspira, Tolstoja, Čehova... Nisu to papirnati svetovi već sublimacija života samog. Nemerljiv je udeo literature, i uopšte umetnosti, u našem životu. Svetovi pisaca kroz koje sam prolazio i prolazim takođe su iskustvo iz kojeg pišem. Sve je to jedna jedinstvena, nedeljiva stvarnost. Ne postoji granica između stvarnosti i literature. Moj omiljeni pisac, Gajto Gazdanov, rekao je da svaki čovek ima dva života, onaj koji živi, i onaj koji je trebalo da živi. Čini mi se književno delo nastaje u dodiru ta dva života.

Bljesak.info: Imate li dojam da živimo u vremenima gdje je sve, istovremeno, i veličanstveno i ništavno?

VELIKIĆ: Brzina i količina informacija kojom nas život zasipa je neuporediva sa ritmom života pre pola veka. Nije svako znanje pamet. Mediji nas sve manje informišu, a sve više manipulišu. Izloženi smo propagandi banalnosti, i samo onaj ko je izgradio sistem vrednosti može da prođe kroz život kao misleće biće, a ne kao statista, brojler sa farme gde sijalica glumi sunce.

Bljesak.info: Danas se, posebno u našim pokušajima od država, neprestano vode međunacionalni, ideološki, vjerski ratovi po medijama, parlamentima. Rekli ste jedne prilike da su ‘ideologije danas obesmišljene’, pa moram pitati, kako to da se i danas tako dobro ‘primaju’ među balkanske narode?

VELIKIĆ: Pa, ne primaju se one zato što imaju vrednost, već zato što ljudi imaju te osobine, oni su za te „vrednosti“ predisponirani okolnostima. Istorijski smo nezreli. Narodi bez samosvesti, zatočenici prvog lica množine, i kao takvi idealni za svaku vrstu manipulacije. 

Ne postoji granica između stvarnosti i literature. Moj omiljeni pisac, Gajto Gazdanov, rekao je da svaki čovek ima dva života, onaj koji živi, i onaj koji je trebalo da živi.

Eto, građani Srbije su dva puta za samo četvrt veka na izborima odabrali lažne mesije koji su ih poveli u tmine nasillja i zločina. Primetio sam u komunikaciji sa nekim mlađim osobama iz Hrvatske da se na njih primio narativ kako je u vreme socijalizma u Jugoslaviji bilo strašno, malte kao da smo bili isto što i zemlje iza gvozdene zavese. To prosto nije tačno. A taj narativ o grozotama Titovog režima dobrano su stvorili baš oni koji su u vreme socijalizma itekako rabili, profitirali i veličali tekovine te države, a danas se sećaju kako je bilo strašno živeti sa jednom vrstom jogurta.

Bljesak.info: Što se, zapravo, događa u Crnoj Gori? Vjerujete li u Srbiju bez Vučića i njegovih satelita, u europsku zemlju koja će izići iz ovog despotizma?

VELIKIĆ: Ne poznajem situaciju iznutra u Crnoj Gori. Naravno da verujem u Srbiju bez Vučića, ali mnogo manje verujem da će Srbija sa hipotekama koje nosi u neko dogledno vreme postati deo demokratskog sveta. Zapuštenost koja vlada u Srbiji idealan je biotop za razne sojeve gluposti i ludila.

Bljesak.info: Vaša je književnost u dobroj mjeri okrenuta egzistencijalističkim temama i motivima; jesu li mirna savjest i dosljednost, činjenica da čovjek nije iznevjerio sebe, važnije od toga i da iznevjeri okolinu, tuđa očekivanja, naciju, državu? 

VELIKIĆ: U kamernom prostoru vlastite savesti svako ostaje sam sa sobom. A tu se i bez ogledala vidi vlastiti odraz. Biti dosledan osnovnim etičkim vrednostima putokaz je za čitav život.  

Kopirati
Drag cursor here to close