Ovo je priča o čovjeku kojega svi znamo imenom, no malo tko likom. Ovo je priča o čovjeku koji je za života izašao iz okvira profesije i postao ikona, kult, mit. Ovo je priča o čovjeku koji nas je učio... i to još uvijek čini.
I DIO
Kažu da je 1950. godina bila jedna od najtoplijih u Zagrebu. Te je godine izmjeren apsolutni maksimum od 40,3 °C, nedostižan sve do danas. Naša priča zapravo i ne počinje te godine, ona počinje šesnaest godina ranije pa će biti najbolje učiniti kratki povratak u prošlost.
Godine 1934. Kotor Varoš je idilično bosansko mjesto na rijeci sa slapovima i jedan se mladić, prezimena Hadžiselimović, upravo sprema na odlazak. Nema namjeru otići daleko, svega nekoliko stotina kilometara sjevernije, do Zagreba. Početak u novoj sredini je težak i mladić će, da bi osigurao egzistenciju, otvoriti prodavaonicu perzijskih tepiha na Trgu bana Jelačića. Težak će početak skori rat pretvoriti u borbu za opstanak. Mladić će se 1941. godine uputiti u Sarajevo, oženiti se tamo te suprugu povesti sa sobom u Zagreb. Iskonski će nagon za opstankom učiniti da mlada obitelj iz rata izađe bogatija za dvije prinove. Poratno je vrijeme trebalo donijeti bolje dane i donijeti će ih, ali će prvo muž prodavaonicu tepiha i navodnu suradnju sa okupatorom 'platiti' zatvorom.
Supruga, žena, majka, Hajrija će 1950. godine roditi sina, treće i najmlađe dijete. Otac, pasionirani ljubitelj knjiga, sinu će dati ime po liku iz biografije o Džingis kanu. Sina će nazvati Đelo.
Nikada nigdje na svijetu nije vladao takav muk i takva grobna, neprirodna tišina, takva nevjerica na licima prisutnih kao onda kada je Ghiggia 1950. godine na Maracani, pred 200 000 gledatelja, postigao gol za 2-1 i u hramu brazilskog nogometa okrunio Urugvaj titulom svjetskog prvaka u nogometu.
Roditelji će Đelu odgojiti u građanskom, zagrebačkom duhu, ali i sa lijepim, nježnim i privrženim odnosom prema vlastitim korijenima, muslimanskoj tradiciji. Kasnije će i sam Đelo priznati da je odrastao 'između sećije i šlafcimera, između badecimera i ibrika...'. Djetinjstvo – to sneno i najlagodnije doba života, Đelo je proveo igrajući nogomet u Medulićevoj ulici, pomičući golove svakih pola sata kako bi automobili mogli proći i gutajući filmove Jacquesa Cousteaua i Carla Sagana. Kao školarca otac ga je volio oblačiti u engleskom školskom stilu: hlače do koljena od debele tkanine, dokoljenke, teške cipele, prsluk, sako i kačket.
Majka je odigrala glavnu ulogu u razvoju osobe Đele Hadžiselimovića. Njezin kozmopolitski pristup, sposobnost čuvanja vlastitog nasljeđa i sloboda izbora podarena djetetu oblikovali su Đelu. - Kad god želiš donijeti odluku, upitaj me za savjet. Ne moraš me poslušati, ali imati ćeš jedno mišljenje više – govorila je majka Đeli.
Majčin će stav da sve žene trebaju steći obrazovanje i biti samostalne biti klica koja će u odraslome Đeli izrasti u naklonost ka ženama koje ne moraju biti ovisne o muškarcu.
Sloboda izbora će učiniti da dječak Đelo upiše vrlo kvalitetnu i strogu IV. Gimnaziju. Gimnazijalsko je doba vrijeme Beatlesa, koje Đelo obožava. Osim njih volio je i Stonese te Pink Floyd. Po završetku gimnazije, iako sa potpunom slobodom u izboru zvanja, roditelji su se našli zatečeni onime što je Đelo odabrao. U obitelji je bilo puno liječnika i svi su očekivali da i Đelo upiše Medicinski fakultet; bio je predodređen za liječnika. No, on neće poći tim putem, ponajviše zahvaljujući Veselku Tenžeri koji mu je rekao: - Što će tebi medicina, tebe više knjige zanimaju!?'. Tako je liječnički poziv Đelo odbacio i upisao Filozofski fakultet.
Mladenačka ljeta Đelo će provoditi na Lošinju gdje će naučiti plivati, prvi se put zaljubiti, doživjeti prvo pijanstvo...
Dvadeset i treća godina jedna je od najturbulentnijih u Đelinom životu. Smrt oca je događaj koji će iz temelja promijeniti njegov život. Osim te velike osobne tragedije, život će Đeli u dvadeset i trećoj godini podariti i dva sretna trenutka. Jedan od njih je svršetak studiranja diplomom na Filozofskom fakultetu iz komparativne književnosti i engleskog jezika. Studiranje i druženje, izvanredan i prijateljski odnos sa profesorima Đelo opisuje anegdotom:
- Kada sam na oglasnoj ploči vidio da mi je rok za diplomski 24. lipnja 1974. u četiri sata poslijepodne, došao sam u društvo gdje su bili Peterlić, Solar, Senker i Pavličić i rekao: 'Čujte, ja neću doći na diplomski. Pa, zaboga, stavili ste me točno u vrijeme utakmice Jugoslavija – Brazil.' Upravo je trajalo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Dečki (profesori op.a.) su rekli: 'Ajme, moramo promijeniti, pa i mi to želimo gledati!'.
Studij Đelo pamti i po Hrvatskom proljeću u kojem je bio veoma 'akivan', najviše zato što mu se strašno sviđala jedna studentica francuskog koja je bila proljećarka.
Drugi sretni trenutak je zaposlenje. U to se vrijeme govorilo da se na Prisavlje može ući samo preko Partije ili preko obiteljskih veza. Što god istina bila, Đelin je slučaj iznimka. On je upravo završavao fakultet kada ga je Ante Peterlić, pokojni prof. komparativne književnosti, poslao na Televiziju Zagreb (kasnije HRT op.a.) rekavši: - To ti je posao od nekoliko mjeseci! Peterlićevi prijatelji, tadašnji alfa i omega kvizova, Lazo Goluža i Miro Mahečić – obojica komparatisti, tražili su srodne suradnike. Peterlićeva preporuka, njegov odabrani student bio je Hadžiselimović. Đelo će na Prisavlje doći na mjesec dana, a ostati do dana današnjeg – trideset i osam godina.
