Posve neočekivano u naselju Kotezi u trebinjskoj općini, naišli smo na odsjaj tradicijske Bosne i Hercegovine, kojeg nisu netragom ugasili ratovi dvadesetog stoljeća.
Iako je knjiga stalnih stanovnika skoro zatvorena, ovo selo dva kilometra udaljeno od Popovog polja uz prometnicu Ljubinje – Trebinje, priča svoju priču kojoj ne treba kovanica suživot.
U stvari prefiks ''su“ je među njegovim stanovnicima kako stalnim, tako i onim povremenim, izlišan. Priča iz Koteza jednostavno je život, a on je isti ili sličan za sve ljude jednog podneblja bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.
Dokaz tomu je i činjenica da je isto zvono oglašavalo smrt i sahranu, pravoslavnih i katolika u tom mjestu, o čemu Vide Ćorak – Bokin, Dubrovčanin koji tu provodi vikende, kaže: ''Pravoslavne crkve u Kotezima nije bilo, ima tu u Strujićima selo do, ali do rata kad bi netko od pravoslavnih umro zvono na našoj crkvi je klecalo, kao i kad umre katolik. Stariji ljudi bi znali reći da je zvono jedno, i od jednih i od drugih“.
Jedinstven slučaj, primjećujemo, a Vide nastavlja: ''Vjerojatno, vjerojatno. Imamo u selu i džamiju koja nije u funkciji još od onoga rata. To mi je isto malo čudno, jer je to jedna starina, jedna kulturna vrijednost“.
Iako je prošli rat tradicijske odnose nategao do krajnosti, sudeći po riječima Stojana Marića, rođenog Dubrovčanina, koji vikende također provodi u očevom rodnom selu, ipak nisu popucali.
''U Kotezima trenutno živi sedam ljudi, sve drugo su vikendaši. Živalj je većinski katolički, ima nešto muslimana i jedna kuća pravoslavnih. Jedini stalni stanovnici je tih sedmoro katolika, svi u poodmakloj dobi.
Čim se moglo doći godinu, dvije nakon rata, obnovili smo što se moglo svojim sredstvima. Negdje je nešto pomogla i Republika Srpska, ali većina nije imala uvjete, prije rata nije tu živjela. Tijekom rata u selu je ostalo dvanaestoro ljudi, nisu htjeli ići od kuće, rekli 'nikome ništa nismo napravili, tu ćemo ostat'.
Stvarno, ne može se reći da je netko stradao. Kao i u svakoj vojsci imate nekih problem, netko se napije, nešto napravi na svoju ruku, ali planski ih se nije ugrožavalo.
Tamo negdje mislim '94-te, Crveni križ došao i odveo ih sve u Dubrovnik, ostali godinu dvije i ponovo se počeli vraćati. Svi koji su se vratili još su živi, a što su dole ostali oni su umrli“, zaključuje Stojan svoju zanimljivu storiju.
Nakon rata priča se nastavlja, počeli katolici obnavljati oronulu crkvicu u središtu sela, priskočili susjedi muslimani koji navrate vikendom.
''Kad smo obnavljali crkvu, svi muslimani iz sela, gdje god da se nalaze dali su neku donaciju. Svaki!“, govori nam gospar Vide.
Rado bi se katolici sada revanširali susjedima muslimanske vjeroispovijesti, samo da se krenu u obnovu džamije koja je ruševna još od Drugog svjetskog rata.
Vide naglašava: ''Mi smo im još tada rekli – krenite s obnovom džamije, mi ćemo vam pomoći, i u radu i u novcu. Samo krenite“,
Koteška džamija ili Džamija Muje Kotezlije kako je mještani zovu, nije bilo kakva džamija, nego najstarija na jugu Hercegovine, a možda i šire.
Od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. je uvrštena na popis nacionalnih spomenika BiH. Mještani u obnovi džamije vide i praktičnu stranu, pošto zauzima središnji dio sela njezinom obnovom živnulo bi cijelo naselje, a bila bi zanimljiva i turistima.
Dakle, različite bogomolje Kotežanima nisu smetnja, dapače gledaju na život praktično – što će dva zvona kad je dovoljno i jedno ili obnovljena džamija novi život selu...
Umjesto zaključka moglo bi se reći da se u Kotezima potvrđuje izreka – Dobar susjed je najbolja ograda.
