Trokut tuge: Zašto bi škole ponovo trebale uvesti izviđačke sekcije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovo sam vikenda u zagrebačkoj Kinoteci gledala “Trokut tuge” švedskog redatelja i scenarista Rubena Östlunda koji je prošle godine osvojio kansku Zlatnu palmu, a nedavno i Europsku filmsku nagradu u četiri najvažnije kategorije – za najbolji europski film, redatelja, scenarija i glumca.

Osim velikih i pompoznih najava da je u pitanju kino hit, mene je na gledanje potaknula izjava Zlatka Burića, hrvatsko-danskog glumca, koji je za ulogu u “Trokutu tuge” osvojio nagradu za najboljeg europskog glumca 2022. godine.

Djetinje dobrote u svijetu, a ni filmu nema 

Burić je za jedne hrvatske novine rekao da se “nada da će u HNK Zagreb zaigrati Nepalci” aludirajući na vlastiti uspjeh i rad koji je postigao kao Hrvat u zapadno-europskoj kinematografiji i kazalištu. Taj stav mi se učinio toliko velikim i važnim da me potaknulo da pogledam film koji inače ne bih pogledala jer filmove rijetko gledam, a još se manje u njih „razumijem“. U tom Burićevom stavu toliko je neke djetinje dobrote, naivnosti, vjere u to da možemo biti bolji ljudi.  Svega onog što u svijetu, a ni “Trokutu tuge“ nema.

Film je to koji toliko zorno prikazuje današnjicu da na trenutke postaje bolno slušati panični smijeh oduševljene publike u dvorani.

“Trokut tuge“ odvija se na kruzeru, a luksuzno krstarenje besplatno je uprihodovala Yaya, (Charlbi Dean), profesionalna manekenka i model, koja je povela dečka koji je također model, ali nimalo oduševljen kao ona, jer duplo manje zarađuje u „ženskom svijetu“.

Muški manekeni zarađuju duplo manje od ženskih 

Osim toga, Yaya je očekivano i influencerica koja krstarenje, kruzer, iritantno ljubaznu posadu i sve ono što se zbiva, mora uredno dokumentirati na društvenim mrežama, baš kao i vlastite modne kombinacije. 

U jednom trenutku ovaj se naoko perspektivni par na večeri upoznaje s bogatim Rusom Dimitrijem (Zlatko Burić) koji im postavlja pitanja koja bi, valjda, svatko od nas postavio influencirima – dobivate li novac, možete li živjeti od toga i kakav je to uopće posao?

Svaki njen influencerski pothvat po kruzeru nastaje zahvaljujući dečku koji je neumorno fotografira i djeluje kao nekakav suvremeni rob s Instagrama.

A na kruzeru je sve puno suvremenih robova; cijela posada ispunjava hirove bogataša među kojima je i stariji bračni par iz Velike Britanije koji se cijelog života bavi trgovinom oružja.

Od čistačice do kapetanice 

Te su im proizvedene granate, bombe i sva druga artiljerija, omogućile da kao „ljupki“ umirovljenici dane provode na dojmljivim mjestima, jedu zdravu i ne baš ukusnu hranu i romantično promatraju pučinu i zalaske sunca. Sve ono što većina umirovljenika danas može vidjeti samo na TV-u. 

Drama počinje u trenutku kada pijani Dimitrij i kapetan broda (Wood Harrleson) zapovijedaju evakuaciju jer su u središtu oluje, a gosti povraćaju hobotnicu na posteljici od rikole i druge delicije kakvima nazive valjda znaju oni koji se hrane isključivo u restoranima s Michellinovim zvijezdicama.

Nakon što je brod uništen, preživjeli se nalaze na pustinjskom otok gdje se odnosi snage i moći drastično mijenjaju, pa Abigail ( Dolly de Leon), čistačica na brodu, zapravo postaje kapetanica jer jedina zna uloviti ribu i zapaliti vatru kamen o kamen.

Socijalna i klasna drama

„Trokut tuge“ istinska je socijalna i klasna drama; od posade koja mora ispunjavati hirove bogataša do te mjere da moraju napustiti radna mjesta i kupati se u bazenu jer je jednoj od gošći to palo na pamet, iritantne ljubaznosti, susretljivosti, snishodljivosti koja se od njih zahtijeva, pa sve do trenutka kada potplaćeni muški model ispunjava seksualne želje čistačice kako bi dobio koju kutiju štapića.

Priča je to i o nevidljivima u ovom svijetu; invalidnu Njemicu koja je preživjela nesreću, tek nakon dva dana dovlače iz šume, a nitko, ni na brodu, a ni na otoku, za nju nije imao ni vremena ni strpljenja. Jedino što su joj drugi dali bilo je ismijavanje zbog toga što je u stanju izgovoriti samo rečenicu „In der wolken“ odnosno „u oblacima“.

Ima neke bizarne pravde 

Ima neke uvrnute i bizarne pravde u ovom filmu, da oni koji su poniženi, potplaćeni, oni koji ne vidimo, na „svojim terenima“, a to je pustinjski otok i duboka šuma, dođu na svoje, kako je to bilo s čistačicom. Ali i velike sablasni da u svakome od nas zapravo „čuči“ diktator spreman pokoriti sve oko sebe kada dođe njegovih pet minuta.

U svijetu globalnog kapitalizma čime se „Trokut tuge“ izravno bavi uspijevaju, jasno je, samo da oni bez ikakvih moralnih i humanističkih vrijednosti, ali ne zato što taj put sami biraju, nego jer se to zapravo traži od njih.

Nije za gadljive 

“Trokut tuge“ nije film za gadljive, one kojima se povraća kada vide druge da povraćaju, one koji se gade na zahodske školjke i govna, jer ne trpi nikakvu „naštimanu“, da ne kažem, virtualnu i na društvenim mrežama projektiranu stvarnost.

„Trokut tuge“ ozbiljna je drama, film kakav nam je trebao, ne da bismo pogledali druge, nego same sebe. Natjerat će vas da si priznate – koliko ste puta neumorno tražili najbolji kut za fotografiranje da biste stvorili idealnu sliku o sebi na društvenim mrežama, koliko ste vremena proveli gledali tuđe „projektirane“ živote maštajući da su vaši, koliko ste puta do sada drugog ponizili, uvrijedili, samo zato što je bio „slabiji“ i „manji do vas“, koliko ste puta pomislili da će doći vaših pet minuta da se osvetite?

Najveći gadovi najbolje prolaze jer nema dovoljno onih koji bi se pobunili 

„Trokut tuge“ film je koji prikazuje današnju Europu, slojevitu i kompleksnu, nestabilnu i nesigurnu, Europu i njene ljude koji neumorno, nesvjesni što čine, stvaraju prostor nalik onom golootočkom. Europu u kojem će najveći gadovi najbolje proći, i to ne zato što su takvi, nego ako bude dovoljno onih koji se protiv tog neće buniti.

Ovaj film traži hrabru publiku i poziva svakog gledatelja na introspektivnu akciju i rekonstrukciju i objašnjava zašto bi škole ponovo trebale uvesti izviđačke sekcije. Generacije koje odrastaju na Instagramu i TikToku uskoro neće moći samostalno dočekati zeleno na semaforu, a ispržiti dvoje jaja i skuhati hrenovke jer mama, a neće valjda tata – još nije došla s posla, postat će kompleksan zadatak nalik stvaranju i lansiranju rakete u svemir.