Poznajemo li se uopće?

Stranci u vlastitoj zemlji

Nekoć su ferijalci govorili – upoznaj domovinu da bi je više volio! Koliko predrasuđujemo, koliko (ne) znamo ovu zemlju, njene ljude, koliko (ne) putujemo – toliko se i volimo!
Kolumna / Kolumne | 19. 05. 2022. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neku noć nikako zaspat'. Teško nekakvo vrijeme, naglo stigoše vrućine, naletio pun mjesec, još kasno pojeo. Skoro totalno odviknut od jela i pila nakon Dnevnika, tu noć sam se baš uvjerio zašto nije u redu u krevet punog stomaka. Vrti se tamo, vrti se ovamo, pa opet nazad. Ništa. Neće pa neće. Čas hladno, čas vruće, otkrijem se, pokrijem se. I tako ukrug.  I kad sam k'o fol zaspao, činilo mi se da sam napola. Baš k'o onaj film, Ja ću budan sanjati. Pola sanjam, pola budan.

I dok sam se uspavljivao o svemu sam razmišljao. Između ostalog, razmišljao sam o onoj kolumni od prošli put. Pisao sam o turizmu, ali i o svemu oko njega, i našim navikama, i našim mitovima. I svidjelo se ljudima. I ponese me opet slično razmišljanje. Kako se ne poznajemo. Kako smo stranci u vlastitoj zemlji. I stranci jedni drugima. Sve više i više. I kako bi, da je sreće i pameti, umjesto da se nudimo stranim turistima za siću, mogli napraviti kolosalnu stvar kad bi se ponudili sami sebi.

Nije ta ideja luda, vjerujte mi. Svaki put je se sjetim kad me netko od mojih poznanika iz Sarajeva ili Zenice krene na more, pa mi se jave s Doljana. Izgoriše svake godine čekajući u koloni da im se Bruxelles iz našeg sokaka smiluje na putu prema Jadranu. A ja im onda kažem kako i kuda mogu i lakše i brže, ali oni svaki put svejedno svaki put odu na Doljane. Prvi put nisam obraćao pažnju, drugi put isto tako, ali treći put mi baš bješe sumnjivo kako moj odličan prijedlog tako lagano pomnože s nulom. I jednom upitam, samo da bih dobio nejasan odgovor, ono, ma znaš…

Eto, uglavnom, shvatih, problem je nepoznat teren. Teren o kojem ne znaju ništa, samo slute. U očima im vidim pogled k'o iz filma Južnjačka utjeha. U najmanju ruku. Predrasude zasnovane na višegodišnjim uvjeravanjima kako tamo žive drugi i drugačiji, divlji i zatucani. Koji, valjda, ne dao Bog da ti tamo pukne guma, ima da te učas prikolju.

Tu se odmah sjetih svog Širokobriježanina Ive, koji je, ima tome već dosta godina, u gluhoj maglovitoj noći ostao u defektu na sred Romanije. Još potrefila nedjelja.  Nigdje nikoga. Ubilo za Deliverance, ako je suditi po klasičnim predrasudama. Čovjeku padne na um samo nekako živ iz svega izaći. Ne samo da su ga domaći pronašli,  ne samo da su stali upitati u čemu je problem, ne samo da su mu našli lokalnog majstora koji mu je rado popravio auto, nego su se na kraju jedva rastali u lokalnoj birtiji. S onim tipično našim – i nemoj da se ne bi javili ako budete ikad prolazili. I on i oni.

Nisu oni jedini, puna je ova zemlja predrasuda, podgrijanih mitova i legendi, kao nožem se mogu rezati definicije mržnje koje neumorno šire pravovjerni nametači mišljenja, utjerivači pravde i promicatelji ponosa. Drkadžije s twitter nalozima, političari u vječnom usponu i psihopate željne sljedbenika, svi oni teroriziraju getoizirane narode, koji više ne znaju ništa drugo nego paliti se na prvu. Tipično za nekoga kome je podignut zid i unutar zida ispričana priča koju nije uputno provjeravati. A nakon nekog vremena, nitko više nema ni volje ni želje preskočiti zid i provjeriti. A možda tamo žive jednaki? Ili barem veoma, veoma isti ljudi? Vazda je bilo zvono na Zapadnoj Hercegovini, kao zatvorenoj, netolerantnoj, jednonacionalnoj, kakvoj sve ne, dok su se drugi dičili otvorenošću, razumijevanjem, tolerancijom. Kako iz dana u dan klizimo u predrasude, upadamo u sve veće zamke netolerancije, mogu reći kako danas u ovoj zemlji zapravo postoje tri Zapadne Hercegovine. Ma koliko mi šutjeli o tome.

Zato u ovoj zemlji ne prelazimo na onu stranu, zato ne putujemo tamo daleko, zato ne idemo onim putem, zato u svakoj rečenici imamo „mi“ i „oni“. „Mi“ smo, naravno, naši. Odvikli su nas jedne od drugih, imamo tradicije koje su samo naše i koje su samo njihove. O našima znamo i previše, a njihove gubimo zauvijek. Naučilo nas je gaditi se i omalovažavati čim u nešto upru da je njihovo. Od nas su učinili zatvorene zvijeri koje su izgubile ljudskost. Zato kad ovdje drugi padne, mi se radujemo. Zato tuđi uspjeh smatramo svojim neuspjehom. Zato kad možemo nametnuti drugom, mi mu nametnemo. Imitacija veličine. A zapravo duplo golo. Sunovrat.

Zato što smo im prepustili da ne vjerujemo svojim vlastitim očima, nego isključivo pričama kojima su nas davno uspavali za laku noć. Zato što smo oteti. Taoci u vlastitom dvorištu. I imamo štokholmski sindrom. Otelo nas je sve od vlastite zemlje. I od vlastitih ljudi. Zbilo nas. Ljubimo samo svoj komad, krećemo se unutar naših pročišćenih prostora, za ono što nam kažu da nije naše kažemo da je naše tek reda radi, ali zapravo se ponašamo kao da je tuđe. Zaobilazimo. Ne volimo. Omalovažavamo.

Vjerujemo da nikome od tih drugih ne treba vjerovati. Vjerujemo samo našima. Na riječ. Napisanu na twitter nalogu, I prenesenu u medijima. I citiranu od politike. Koja nam ne zna donijeti budućnost, ali nam zato donosi tisuću i jednu nijansu sive prošlosti. S naglaskom na onu crnu. Ma koliko šarenim zastavama da se okite u svečanim momentima podsjećanja da ne smiješ zaboraviti.

I zato bi, ako mislimo dobro sebi i svojoj djeci, trebali početi putovati. Biti turisti u vlastitoj zemlji. Otići vidjeti, a ne suditi unaprijed, jer je netko rekao da tako treba. Biti poput onih koji to već čine, vjerujte mi, poznajem te ljude – nasmijani su i boli ih kurac za vaše zidove i lajanje kerbera iza ekrana kompjutora.

Ne trunu u vječnom blatu tuđih ratova, ne farbaju život ratnim bojama u beskrajnim predizbornim kampanjama i ne kupuju ih petparačkim mitovima o vlastitoj veličini i pravednosti. Ljudi se ludo zabavljaju s ekipom iz cijele zemlje – i na Kravici, i na Janjskim otokama i na Štrbačkom buku. I na Jahorini, i na Bjelašnici, i na Blidinju. I u autu, i na biciklu, i pješice. Dive se vinogradima i zalasku sunca u Hercegovini, šumama i livadama po Bosni, dok jedu domaće i piju naše. Nisu mi, vala, smrknuti i preozbiljni kao ogroman broj onih koji se na društvenim mrežama kite simbolima, grbovima, zastavama i žive u stalnom sukobu, nepovjerenju, gledaju tko je izdajnik, tko je plaćenik, a tko neprijatelj naše stvari.

I to ne znači da su ovi veseli prestali biti tko su, to ne znači da su mekši, da su nešto izdali ili prodali, samo su tome, čime se ovi drugi smaraju 365 dana u godini, dali pravu mjeru. Samo zato jer su se usudili pogledati preko zida. A onda vidjeti da postoji svijet i izvan te pišljive zone komfora. Zapravo zone straha, neznanja i lažnog predstavljanja. Tako tipične za našu zemlju u kojoj se vazda o svijetu sudilo bez da si prešao vlastitu kapiju.

Ili što bi moj dobri frend Buza rekao – Što zna žaba koliki je Tihi ocean!?

A čujem ih, svaki dan, krekeću li, krekeću.

Ne možeš ostati od kreketanja.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close