Dobro došli, dragi gosti, *eb'o bih vas od radosti!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Istina je da svi mi sredimo i pospremimo kuću kad nam gosti dolaze. Prebrišu se i najzabitiji djelovi stana, izvuku novi, mirisni prekrivači, iz donje ladice izvadi escajg za posebne prilike, iz frižidera se izbaci sve što je ''do pola'' pojedeno, ono što se već pola godine gužva skupa s teglama za koje nitko više ne zna što je u njima, u slučaju da netko od gostiju uhvati ručku i otvori.

Kupatilo blista kao prvi dan, miriše na sve samo ne na jutarnje sranje, sapuni su novi, tuš kabina blista, a ručnici, koje nitko osim domaćice kuće nikad prije toga nije vidio, u velikim količinama pojavljuju se niotkud, a zubna pasta posve je nova, a ne ona jadna presavijena triput. I ni traga odbačenim čarapama, nemarno prebačenoj robi preko stolica, a i kesa za smeće izbačena je nakon toliko vremena na balkon.

Prašina se triput tretirala, a za svaki slučaj su taktički za nivo niže spuštene roletne, da ne bi sunce izdajničko u najgorem trenutku otkrilo neke nesavršenosti. Uglavnom, znate, svakome je tako.

Djeca blistaju, roditelji blistaju, sve uredno i zategnuto, domaćica briljira u kuhinji, domaćin odjednom izgleda poput iskusnog sommeliera, svi duhoviti i harmonični pružaju sliku imitacije najboljeg urbanog života.

Dok ne odu gosti. Ili dok se dovoljno ne pojede i ne popije.

A onda opet roba ide preko stolica, čarape lete poput gorskih vila po stanu, a prašina u slobodnom padu čeka neko novo podizanje roletni. Tuš kabina opet neće blistati, a ručnici će biti od prekjučer.

Ali nitko od nas nije nikad rekao da nije tako i da se ne može uvijek tako. Ne zbog gostiju, nego za svoj gušt, svoj račun, na kraju krajeva, za zdravlje sebe i svoje djece.

Netko to odradi sezonski, netko mjesečno, a ima onih koji na tjednoj bazi sve izvrnu, očiste, pa vrate. No, ima i onih koji nisu od zadnjeg puta, a taj put bio je još u prošlom stoljeću.

Vozim se u ponedjeljak kroz Rodoč i padne mi na pamet ta priča s gostima i uređivanjem stana. Gledam i ne vjerujem, gotovo preko noći nestale silne PVC vrećice, one svakom jutru i popodnevnu daju posebnu draž na čitavom Bišću polju, prelijevajući se pod suncem u tisućama divnih boja, a u pitanju su jednostavni tragovi našeg idiotskog postojanja.

Niđe ih! Znači, godinama upozoravaju mnogi, pišu, kukaju, govore o sramoti, o užasnom ekološkom problemu, a sve što dobiju je ništa, duplo golo – i još naiđe bura koja u inat još više smeća donese.

Vozim se i štipam da vidim jesam li zaspao, umro ili sam neprimjetno upao u paralelni svemir. Nema prljavo bijelih vrećica. Ništa ne sija na jutarnjem suncu!

I ne samo PVC kese, nema ni onog divljeg šiblja, one tradicionalne hercegovačke flore koja postoji ni zbog čeka drugog nego samo da bi se te vrećice za nju hvatale, drugog joj smisla postojanja ne vidim.

Po direktivi podigla se ekipa, najednom više nema problema ni s novcem, ni s nadležnostima, nema kamenja spoticanja i realnih problema, ne podmeću se klipovi, a najednom ima i radnika i strojeva, nema tog problema koji se, očito, riješiti ne može uz par pucketanja prstima.

U par dana nestao je taj preružni krajolik, to oličenje našeg jada i čemera, naše lijenosti i bolikurca. Ušli bageri, kamioni, počistilo, odnijelo, poravnalo. No, ne zato što to nama godinama smeta, nego zato što nam dolaze gosti.

I to je zapravo najgore u svemu ovome. Sve se sredilo da ne bi gosti rekli, Dragi moj, pa kako je ovo 'vako kod vas futavo? Kako opstati u ovakvom krajoliku? Ima li smisla ostati ovdje živjeti pored ovoliko smeća i neuređenosti? Ima li vam smisla pomagati kad ste ovakvi?

Kad odu gosti, mi ćemo opet po starom. Sudarit će se nadležnosti, pojavit će se realni problemi, odnekud će ispuzati problem manjka zaposlenih, bit će opet kamenja spoticanja i realnih problema, podmetat će se klipovi – uglavnom, bit će opet apeliranja, pisanja, kukanja, ali tanko će se išta od toga primiti.

Zato nema druge nego pomoliti se da bude više manifestacija i još više važnih gostiju. Da održavamo i sređujemo ovo što je naše. Ne zbog nas, ne zbog naše djece, nego zbog gostiju. Očito.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.