On i zemljani

Smjehotresna olimpijada

Jedino mi je u svemu utjeha što nas je minula serija potresa učinila boljim i odgovornijim ljudima. Kao što nas je, ustalom, takvima učinila i pandemija koronavirusa.
Kolumna / Kolumne | 28. 04. 2022. u 08:33 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Eto, ni sedam dana još nije prošlo, a malo tko, gotovo nitko više ne priča o zemljotresu. A izgledalo je kao da ćemo dugo ostati zarobljeni u psihozi straha i iščekivanja, zar ne? Dva, tri dana psihoze, komentara, kukanja, a danas su već neke druge teme. Vijesti o procijenjenim štetama guraju se na dno, slabo se i čitaju, a čak i oni najplašljiviji odavno su se vratili na visoke katove. Život ide dalje.

I? Što sad? Čisto sumnjam da će nakon svega biti formirana bilo kakva komisija, koja bi detaljno obišla čitavu Hercegovinu i zabilježila gdje to postoji velika opasnost od nekog narednog fatalnog odrona. Čisto sumnjam da će ikada itko obići sve objekte u Hercegovini i procijeniti mogu li zaštititi od jakog potresa. Čisto sumnjam da će ih mediji i narod pritiskati i tražiti da se taj problem barem pokuša riješiti, jer ovdje i malo veće kiše, a ima ih dosta tijekom godine, prijete obrušiti stijene na glave ljudi i njihova dobra. A kamoli potres, kakav je uvijek izgledan.

Čisto sumnjam da ćemo zbog svega ustrojiti civilnu zaštitu po mjeri 21. stoljeća, napraviti sjajne planove za slučajeve elementarnih nepogoda, nabaviti opremu i obučiti ljudstvo, izraditi zakone koji imaju prevenirati i nemar i nered i štete.

Jer, čuli ste, ako već niste znali, nalazimo se na konstantno zemljotresno živahnom, trusnom i aktivnom području. Afrička ploča naumila čvrsto zabiti se u onu europsku i tu mi malo toga možemo učiniti. Ali se možemo pripremiti da se šteta učini najmanjom mogućom. No, hajdemo se kladiti, ništa nećemo učiniti. I nikom ništa!

A narod k'o narod. Odmah u prve komentare metnuli Božju kaznu. Svevišnji se naljutio na nas, pa nas trese, plaši i ljulja. Čitam izuzetno brojna identična objašnjenja tog tipa, lijepe se i ponavljaju, pa sve nešto kontam kako su ljudi koji objašnjavaju zemljotres kao gnjev odozgo ziher i zbog čega dolazi taj gnjev. Siguran sam da znaju zbog čega je onaj gore ljut, imaju spisak kolektivne krivnje u glavi, ali sam isto tako stekao dojam da kazna uvijek stiže zbog onih drugih, a ne zbog njih samih. Stoga sam jako sumnjičav da će nas i potres učiniti boljim ljudima, kao što nas je, uostalom,učinila i korona. Zar ne?

Pravednik, rekao bih, ovdje učas zna da je nešto kazna od Boga, ali ne bih rekao da sebe uključuje u grješnike. Oko njega je masa drugih, podlih, nevaljalih, oholih, pokvarenih, bahatih, onih zbog kojih se javlja kazna, a on jadan ima samo konstatirati i slegnuti ramenima. To vam je ono kao i s našim izborima, uvijek su za sve ovo krivi oni drugi, uvijek su drugi ti koji pogrešno glasaju. Poći od sebe, pa makar i zalutati na tom putu, bilo bi divno, barem za promjenu.

Na kraju svega, ako je ovdje uopće kraj, i s dužnim poštovanjem i sućuti prema gubitku jednog mladog života i materijalnoj šteti, reklo bi se da Bog i nije baš nešto specijalno ljut na nas. Pamtimo puno veće izlijeva gnjeva, čak i na naizgled pravednije, vrjednije i radišnije narode. Neki su i zapisani za vječnost, da se sjetimo kako hodamo maleni pod zvijezdama. A mi već danas već po starom.

Uostalom, ma koliko potres bio strašan, ma koliko smo u onim trenucima mogli izgledati izgubljeno i nemoćno, čisto sumnjam da će odavde itko iseliti radi potresa. Čak i ljudi kojima su kuće pretrpjele materijalnu štetu, gledat će to sanirati i nastaviti dalje.

Iako te potres učini nemoćnim pred snagom prirode, ti nećeš sutra reći – odlazim zbog njega! Iako ti je čovjek na televiziji lijepo objasnio da će u budućnosti ovoga biti još, pa mu se ti divio kako, pobogu, sve tako lijepo zna ( a svak' mogao naučiti u školi, bile su te lekcije, samo se prespavalo, kao i mnogo toga drugog), teško je da ćeš sutra reći – zajebi ovo, selim u mirnije krajeve! Odoh u Njemačku jer nikad se ne zna kad će ovdje opet tresti! Ne, takav film nećete gledati, a niti glumiti u njemu.

Odavde se u Njemačku i slične zemlje seli zbog čisto ljudskih, prizemnih i, ako bolje razmislite, dokučivih i rješivih razloga. I selit će se i dalje. Za razliku od potresa, kojem ne možeš ništa, možeš samo preventivno biti spreman za najgore, a ni to ne činimo, mi ćemo odavde curiti prema Zapadu zbog stvari koje su u našoj domeni, na koje možemo utjecati i koje, tehnički, možemo riješiti. A to ne činimo.

I gdje ćeš boljeg primjera od još jedne popularne izjave nakon serije potresa, a čuo sam je barem deset puta, u kojoj daroviti pojedinac iz naroda okupljenima govori – ne bojte se, zgrade građene u onom vaktu, pogotovo ove iz sedamdesetih i osamdesetih, projektirane su za izdržati i puno gore potrese! A za ovu poslijeratnu novogradnju vam nisam baš siguran, tko zna kako je tu koji gradio i je li mu itko išta kontrolirao!

I nikom ništa. Ovaj to izjavi mrtav – ozbiljan. A ostali se još i nasmiju. Hahaha! Hohoho!

Reklo bi se da većini to ovdje ipak zvuči kao dobar vic. Nikako kao Božja kazna.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close