Sexon & Karajlić: Kraj koji se desio davno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Takozvana javnost u takozvanoj regiji već danima napeto prati takozvani sukob između Davora Sučića i Nenada Jankovića, poznatijim kao Sejo Sexon i dr. Nele Karajlić. U najkraćem, jedan od osnivača, te najproduktivniji i svakako najrelevantniji autor u „Zabranjenom pušenju“, dakle Sexon, odnosno bivši frontman grupe, Karajlić, konačno su se i sa pogolemim zakašnjenjem, zvanično, sudski rastali. A u nešto dužem…

Dovoljno razloga

„Proljeće '92. vreli čelik raznese/Sve komšiluke i sve derneke/Kažu, sve do sada/Je laž i obmana/Zavjera ustaško-džihadska“, stihovi su iz jedine Sejine pjesme napisane u ratu i o ratu. E, baš tog je proljeća Karajlić, kao gospodin, kupio avionsku kartu i otišao u Beograd što, naravno, nije sporno samo po sebi, ali je on učinio sve da baš tako bude, klepečući o tome kako je, jadan, doživio isto što i nekakvih 200.000 sarajevskih Srba. A nije: niti je u Sarajevu bilo 200.000 Srba, niti su oni što su ga u proljeće 1996. napustili to uradili prije poziva presuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika.

Uglavnom, Nele je godinama - dakle i kada su njegovi sunarodnjaci otkopavali grobove, čupali instalacije i bacali ručne bombe u kade, pa onda u koloni išli od grada kojeg su davili četiri godine do izbjegličkih centara po srbijanskoj provinciji - revidirao vlastitu prošlost zbog, kažimo tako, boljeg funkcioniranja u tadašnjosti.

Dok su Sexon i Elvis J. Kurtovich – pravim imenom Mirko Srdić - nakon rata reanimirali i „Zabranjeno pušenje“ i vlastite karijere, Karajlić je sa takozvanim beogradskim „Zabranjenim pušenjem“ snimio jedan jedini album na kojem ima stvarnosne rock poezije („Gile šampion“), opisa sebe u izbjeglištvu („Ja nisam odavle“) i naramak historijskog revizionizma („Od istorijskog AVNOJ-a“, „Tri ratna havera“, „Ljubav udara često tamo gdje ne treba“…). I već je tada bilo dovoljno razloga da se sudski rastanu nekadašnji jarani od kojih je jedan proživio dobar dio duge sarajevske opsade i osjetio cenzorsku palicu ondašnje direktorice Radio televizije Bosne i Hercegovine, Amile Omersoftić – o čemu govori u pjesmi „Test za džennet“ – a drugi, skriven pod skutima Emira Kusturice, glumio humanistu i stradalnika.

Prilagođavanje prošlosti tržišnim očekivanjima

Za punu 31 beogradsku godinu plus dva mjeseca, Nenad Janković je uspješno izgradio i održavao narativ o sebi kao osi oko koje su se okretali i „Top lista nadrealista“ i „Zabranjeno pušenje“ i vascijeli „New primitivs“. U svemu drugom je još uspješnije propao. Ono, takozvano beogradsko „Zabranjeno pušenje“, objavilo je, rekli smo, jedan album i utopilo se u „No Smoking orkestar“ iz kojeg Karajlića nisu odveli problemi sa srcem, kao što ga, očito je - jer evo opet nastupa - neće vratiti sasvim dobro zdravstveno stanje. Da, napisao je i „Fajront u Sarajevu“, knjigu koja se jako dobro prodavala i jako teško čitala: njegova prilagođavanja prošlosti tržišnim očekivanjima izazivala su ozbiljne fiziološke tegobe.

„Zabranjeno pušenje“ nastalo je 1980. godine a do drugog, ispostavilo se konačnog razlaza, dolazi 1992. Već ranije je Sexon, zbog neslaganja u doživljaju benda na jugoslavenskoj sceni, otišao. Istina na kratko, samo i znakovito.

Karajlić je, dakle, u grupi kojoj je 43 godine proveo 12, pa nastavio živjeti u deluziji da je kao, istina tada sjajan frontman, u njoj imao jednako važnu, autorsku ulogu kao i u „Top listi nadrealista“ – televizijskom serijalu čiji su najbitniji kreatori bili on, Zenit Đozić i vrijeme. Naime, prva sezona TLN-a snimljena sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka je bila duhovita, monthypythonovska u izvedbi i politički potpuno benigna, za razliku do druge dvije nastale u sumraku Jugoslavije i osvitu rata zbog čega su pamtljive i danas.

Hod kroz život uzdignuta čela

Autorski nedovoljno kapacitiran za samostalnu karijeru, isključivo prepoznatljiv kao pjevač „Zabranjenog pušenja“, Karajlić je sve ove godine po Beogradu srbovao, uživao benefite prijateljstva sa Kusturicom i gledao da ne propusti priliku unovčiti to što ga se povezivalo sa jedinim autentičnim kulturnim pokretom nastalim u Bosni i Hercegovini. Tako je nakon što je ovo, nazovimo ga, zapadno „Zabranjeno pušenje“, počelo u Beogradu održavati izuzetno posjećene koncerte 29. novembra – dakle, na nekadašnji Dan republike – u istom tom Beogradu i na isti taj datum upriličeno sviranje „No Smoking orkestra“! Usput je Karajlić krenuo prodavati majice i memorabilije sa znakom benda kroz kojeg su mogli proći mnogi, ali koji ne bi opstao bez Davora Sučića.

Upravo je on, Sejo Sexon, za „Pušenje“ bio i ostao ono što je „Azri“ bio Štulić, „Bijelom dugmetu“ Bregović i da sada ne pravimo spisak na kraju kojeg je ionako poznat zaključak: to što je Karajlić sebe doživljavao kao da je Bregović, ne znači da nije, i to u najboljem slučaju, bio Željko Bebek „New primitivsa“. Ali puno pokvareniji.

Također, Sejo Sexon je najduže odbijao prihvatiti činjenicu da je od nekadašnjeg Sarajlije i njegovog bivšeg prijatelja ostala tek ljuštura. Čak je i razmišljao da ga, u ime bolje prošlosti, pozove nazad i na koncert povodom tri decenije od izlaska albuma „Das ist Walter“, vjerujući više sjećanjima i osjećajima nego vlastitim očima i ušima.

Dok takozvana javnost u takozvanoj regiji napeto prati takozvani sukob između Davora Sučića i Nenada Jankovića, poznatijim kao Sejo Sexon i dr. Nele Karajlić, jedan njen dio pokušava biti objektivan, pa čak i nešto arbitrirati. E, nema nikakve potrebe: samo je jedno „Zabranjeno pušenje“, ono u kojem je Sejo Sexon, i samo je jedan Nele Karajlić vrijedan spomena, onaj od prije ukrcavanja u avion JAT-a i odlaska u Beograd. Sve poslije u njegovom slučaju je laž i obmana, a u Sexonovom, kao i u jednoj skoroj pjesmi „Zabranjenog pušenja“, hod kroz život uzdignuta čela.

Veće i važnije razlike nema!