Znaš li što je beskonačno?

Ljudska glupost, Svemir – i radovi na Smrčenjacima!

Prošlo je previše vremena od kad sam zadnji put pisao o fenomenu izgradnje ceste i kružnog toka na Smrčenjacima, a tamo su se, u međuvremenu, stvari samo još više zakomplicirale.
Kolumna / Kolumne | 20. 10. 2022. u 09:54 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nedavno sam na Youtubeu gledao stari dokumentarac o izgradnji hidroelektrane Čapljina. Onda me je, kako to već Youtube zna, algoritamski, danima hranio dokumentarcima o gradnji velikih infrastrukturnih projekata u ovoj zemlji, a u ono vrijeme Jugoslavije. Moram priznati da sam svaki put ostajao zabezeknut, na svaki mogući način. Probijala se brda i valjale doline, mehanizacijom onog doba rušile su se sve prepreke na putu napretka, pameću onih ljudi pravili veliki planovi i rješavali problemi u hodu.

Da se smrzneš kako to i danas moćno izgleda, još kad shvatiš da i dan danas, ne samo da to tada izgrađeno koristimo, nego su nam i dan danas to zapravo vrhunci. Nikada nakon toga, a prođe već previše godina, nismo bili tako spremni, orni i sposobni. Voljeli ili ne voljeli taj period na bilo koji način, morate priznati neke stvari.

Pogotovo ako još uvijek pratite izgradnju autoceste, ako niste u međuvremenu odustali pod pritiskom vazda istih video simulacija i najava raspisanih tendera. Kad pogledate jedan video, slava onima koji ih postaviše na Youtube, dođe vam muka. 'Bote život, kraće je trajala izgradnja hidroelektrane Jablanica od izgradnje jedne poddionice autoputa, brže je potopljena Rama i izgrađena sva infrastruktura tamo nego li se u naše vrijeme zakrpi prokleta Crnaja.

Gledam taj prvospomenuti video o izgradnji HE Čapljina, čovječe, Izgrađena brana Grančarevo, Trebišnjica potekla novim betonskim koritom, svladano Popovo polje, izbušeno čitavo brdo, dvaput, napravljen sustav kanala, a crpke puštaju čas vodu u Neretvu, a čas vraćaju natrag u jezero, ovisno je li vrijeme skupe ili jeftine struje. Čudo, čovječe!

Netko je razmišljao široko, visoko, daleko, netko je mario…moglo mu se tek prigovoriti da tu i tamo grubo očeše prirodu, preseli poneko selo, ali sama činjenica da ni dan danas ne možemo biti civilizacija i živjeti normalan život bez toga što je izgrađeno tada, pomalo te natjera na razmišljanje. Mora te natjerati.

Pogotovo prođeš li svakodnevno jednim od najvećih projekata današnjice, infrastrukturnim panteonom našeg vremena, gradilištem svih gradilišta, čudom domaćeg neimarstva i sposobnosti – nevjerojatnim spletom nečega što je trebalo biti kružni tok, odnosno dva kružna toka, ali sad više izgleda kako će biti jedan kružni tok, taj je je konačno izgrađen još davno, a nedaleko od njega nešto što trenutno više sliči labirintu nego bilo čemu drugom.

Naravno, govorim o Smrčenjacima. Ako imate tu nesreću da morate proći tuda, onda sve znate – prašina posvuda, automobili se naguravaju, zaobilaze šahtove, vozači mašu jedni drugima jer pravila ne postoje, ne postoji ni tabla sa rokom radova, ne postoji ni neka tabla sa slikom čemu će to na kraju, ako kraja ikada bude, uopće sličiti.

Foto: Bljesak.info / Kako izgledaju radovi na Smrčenjacima (20. listopada 2022.)

Uglavnom, svaki dan po dva, tri radnika, pomalo čačkaju po otvorenom gradilištu, svaki novi tjedan iskrsne neko novo idejno rješenje, ponekad naleti kakav kamion ili bager – i oko četiri sata crta kući! I tako već danima, tjednima, a bit će i mjesecima, a kako se užurbano radi, i uzmemo li u obzir koliko je već vremena prošlo otkad je sve krenulo, može se komotno reći da se ova priča mjeri godinama!

Zguza na guz, reklo bi se kod nas. Automobili prolaze rastreseni, prašnjavi, pješaci k'o oni turisti u Pamploni što bježe pred bikovima, probaju proći, a da ih nešto ne ubije, čitavo naselje pod naslagama prljavštine, u jednom trenutku i ne znaš tko tu radi, a tko prolazi…i ništa se ne zna, ni kuda će sve ići, ni kako će na kraju riješiti nerješivo, a pogotovo se ne zna dokle će sve trajati.

I zovu mene, kažu, već si pisao o Smrčenjacima, hajde opet! K'o biva bolje da ja napišem, nego da oni uzmu stvari u svoje ruke. A ima ih ljutih, onih koji viču kako im je dosta, nije da širim paniku, ali bojim se kako će nekome prekipjeti. Jer, oteglo se, graniči sa bezobrazlukom koliko sporo i bolikurcno od strane investitora i izvođača sve to na Smrčenjacima izgleda. A priča je još i kompliciranija.

Stopilo se, naime, sve to s kolopletom višedecenijske bespravne gradnje, onog „u se, na se i poda se“ pristupa, koji je jasno vidljiv po svim obodima grada, pa i na Smrčenjacima, i ne treba previše crtati da bi bilo jasno – danas gutamo prašinu svega onoga čemu smo klimali glavom tolike godine. Imamo Grad kakav smo zaslužili. I u njemu sve po zasluzi. Uključujući i ovaj cirkus.

Svaki put kad prođem tuda, progutam prašinu i opet vidim onu razliku, jasno mi se prikaže, kakvi smo bili nekad i u što smo se pretvorili danas. Danas nam za nekoliko šahtova treba kao nekoć za čitav niz turbina – i to nam uopće ne smeta. Ili, ako i smeta, kažeš da je normalno. Naša posla. Imidž. Sve dok, baš ono, ne prekardaši. A prekardašilo.

No, ljestvica trpljenja nam je sve više i više postavljena. Naviklo nas. Skuhalo nas. Rokovi se ne poštuju, pravila također, novci klize i rasipaju se, živci stradavaju. Svuda. Čak i na Smrčenjacima. Tko bi rekao… 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close