STAZE, LICA, PREDELI

Annie Ernaux ili može li se sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti

Tako su mi pojedine feministice 'ogadile' Annie Ernaux, francusku spisateljicu i ovogodišnju dobitnicu Nobelove nagrade.
Kolumna / Kolumne | 12. 11. 2022. u 10:41 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada sam bila djevojčica, majka mi je redovito čitala slikovnice i knjige za djecu, a nerijetko mi je i sama pričala različite priče. Sjećam se jedne koja je počinjala sa „bila jednom jedna mala i siromašna obitelj“. Na tu bih prvu rečenicu, već kao petogodišnjaka počela plakati i pitati „jesmo li to mi“. Kasnije sam odrastajući čitala sve i svašta, što god mi je, čini mi se, dolazilo pod ruku.

Od Zen Greja, Ivana Kušana, pa sve do Erice Jong čije ću prve knjige pročitati u osnovnoj školi. Mnogo toga neću razumjeti, ali učinit će mi se junakinje proze Erice Jong, svjetski poznate feministice, moćne, hrabre, samostalne. Te su njene knjige činile da i sama jednog dana poželim biti takva kad odrastem. Biti moćna, hrabra i samostalna žena danas znači nešto sasvim drugo što sam ja kao djevojčica doživljavala.

Žensko jedinstvo i solidarnost 

Žensko jedinstvo i solidarnost za mene su gotovo pa strani pojmovi; najveći dio onog ružnog što mi se dogodilo u životu, priredile su mi žene – bivše prijateljice i suradnice. Zato su mi današnje hrvatske i bh. feministkinje neuvjerljive i zato se tako teško s njima identificiram. Osim toga, ni moja kršćanska uvjerenja i stav da budem na strani čovjeka, jednog jedinog čovjeka, nisu baš sasvim dobrodošla u taj poželjni ideološki katalog.

Tako su mi pojedine feministice 'ogadile' Annie Ernaux, francusku spisateljicu i ovogodišnju dobitnicu Nobelove nagrade. Ima već godinu i više dana svakodnevno su mi na Facebooku iskakale fotografije te neobično lijepe žene u poznim godinama, hvalilo ju se na sva zvona, pisalo o njenom aktivizmu, angažmanu, lijevim političkim stavovima, a tek bi uzgred bilo spomenuto i zašto ju se tako hvali – a to je njena književnost. Imala sam dojam da je ona nekakva 'pramajka' čitavog pokreta i da je nužno dijeliti oduševljenje njenim likom i djelom jer, eto, piše o iskustvu ilegalnog pobačaja, prvih seksualnih iskustava, menstruacije, problemu s kilogramima, odnosima s roditeljima i muškarcima.

Sva je književnost autofikcijska 

Knjige Annie Ernaux pročitala sam nedavno jer više nisam mogla izdržati, a da ne vidim što je to tako u njima i zbog čega je ta francuska književnica, i ranije jako poznato i priznato ime u svjetskoj književnosti, odjednom tako prisutna i popularna kod nas.

Ništa od onog što se svidjelo toj feminističkoj struji, meni, priznajem u iščekivanju javne osude i zgražanja, nije bilo važno. Pisati o sebi, onako kako piše Annie Ernaux, pisati ono što se naziva autofikcijom i pritom uporno tvrditi da je taj 'trend' počeo s njome, besmislica je, što se mene tiče, bez presedana.

Sva je književnost autofikcijska i sva je autobiografska u nekom smislu, a nijedna ne bi trebala biti važna zbog onog što se naziva društveni-angažman. Za društveni angažman i aktivizam služe državne vlade, nevladine organizacije, civilno društvo, mediji. Umjetnost nije poligon ideologijama, a naše su feministice Annie Ernaux, iz samo njima znanih razloga, uporno smještale ovu veliku književnicu u društveno-politički i ideološki okvir.

Annie Ernaux piše kratke romane, ne duže od stotinu stranica i piše o onom što ju je okruživalo i onom što je ona sama okruživala. Te sam kratke romane pročitala u svega tri dana: „Jedna žena“, „Događaj“, „Djevojačke uspomene“, „Godine“. Čitajući te malene po broju stranica, a velike po sadržaju, stilu, po onim prazninama, po onim nenapisanim rečenicama, osjetila sam i ponovno se vratila u te tinejdžerske godine kada sam sanjala da budem moćna, hrabra i snažna.

Preciznije, diveći se njenom književno-umjetničkom radu, jednostavnoj i kratkoj rečenici, rečenici koja vas uznemiri, o kojoj još dugo mislite, tražite joj podtekst i kontekst, shvaćam da ponekad biti moćna, hrabra i snažna, znači biti svoja i autentična, pronaći vlastiti glas, i ne odnosi se to samo na pisanje, nego i čitanje.

Intimna iskustva kao univerzalna, bliska i poznata i ženama i muškarcima 

Annie Ernaux nesumnjivo je velika književnica, njene su knjige moćne, hrabre i snažne, ali ne zbog tema koje jesu i danas kontroverzne, nego zbog načina kako su napisane. Zbog onog što vam kao čitatelju nudi i osjećaju koji u vama još dugo nakon što ste pročitali ostaje.

I najmanje to veze ima s onim što feministice tvrde; toliko je knjiga napisano o ženama i ženskom iskustvu, jer Ernaux piše o onom što joj se kao ženi događa, piše o univerzalnom ljudskom iskustvu – životu, gubitku, razočarenjima, o onom što ju se tiče. Čitatelju nudi vlastito intimno iskustvo i to tako da imate osjećaj da vam sve to ona sama i pripovijeda, u nekom autobusu ili tramvaju, dok čekate da krenete prema odredištu. Priča nam ustvari vlastiti život kroz nekoliko uzdaha i potiče da ostanete na pješačkom prijelazu i čekate iduće 'zeleno svjetlo', da sagledate i vlastiti.

Annie Ernaux pišući o intimom iskustvu, o onom što je sama proživjela i preživjela, piše o svima nama. O onome što smo jureći kroz život izgubili po putu i neumorno tražimo, o nama koji više nismo isti. “Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti“, kaže na jednom mjestu u „Godinama“. To svi cijelog života pokušavamo. I žene i muškarci. Od vremena u kojem više nikad neću biti sačuvala sam taj osjećaj divljenja junakinjama Erice Jong, a danas želim sačuvati iskustvo čitanja Annie Ernaux, zauvijek.

Kopirati
Drag cursor here to close