Moje zastave uvijek su iste boje...

Zastave, to su tek šarene krpe za koje se ljudi kolju, dok im se pamet ne pomrači.

Miroslav Krleža, Zastave

Više cijenim čovjeka koji će zapaliti zastavu i potom se umotati u Ustav, nego čovjeka koji će zapaliti Ustav i umotati se u zastavu.

Craig Washington, američki odvjetnik i političar

Zastave na balkonima obiteljske kuće u mjestu Dobrošin u općini Gornji Vakuf-Uskoplje, u kojem isključivo žive Hrvati, izvješene  uoči premijerne utakmice nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu izazvale su malu medijsku oluju, karakterističnu za lokalne sredine, koja je nadišla granice općine, pa i Bosne i Hercegovine.

Na fotografiji objavljenoj na Facebook stranici bošnjačkog portala GornjiVakuf.com vide se, jedna ispod druge, državne zastave Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Informaciju, koja daje potpuno pogrešnu i idealiziranu sliku Bosne i Hercegovine, preuzela su i dva najveća internetska portala u Hrvatskoj, Index i portal 24sata. Objavila ju je, također, i prokomšićevska N1 televizija.

Nacionalna ikona

Mještanka Dobrošina, koja je izvisila zastave, postala je preko noći bošnjačka nacionalna ikona, dok su reakcije s druge, hrvatske strane očekivano suprotne, čime se ponavlja duga povijest konfrontacija tijekom velikih nogometnih smotri, bez obzira je li se Bosna i Hercegovina plasirala na njih: ostao je upamćen slučaj s Europskog prvenstva u nogometu, kada je Turska izbacila Hrvatsku iz daljnjeg natjecanja. Pobjeda Turske više se slavila u Sarajevu negoli u Istambulu.

Prava slika međunacionalne hrvatsko-bošnjačke "idile" došla je iz Novog Travnika, gdje je policija za vrijeme utakmice između Bosne i Hercegovine i Kanade spriječila sukob hrvatskih i bošnjačkih "navijača".

Nešto ranije, notorni Slaven Kovačević, bošnjački Sejdo II., gostovao je na Hayat televiziji. Na pitanje za koju će reprezentaciju navijati na predstojećem Svjetskom prvenstvu, za Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, Sejdo je odgovorio: "Kakvo je to pitanje? Nemojte da sada ustanem i izađem iz studija. Ja sam bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nedvojbeno, nedvojbeno za Bosnu i Hercegovinu. Punim srcem, dabogda prošli što dalje."

Na karti fašističkih zastava

Na posljednjim utakmicama reprezentacije Bosne i Hercegovine dominiraju zastave s ljiljanima, na koje Kovačević aludira. Na karti Europe koju je napravio portal OnSizzle.com, platforma s velikom bazom viralnih podataka, prikupljenih s platformi poput Instagrama i Reddita, prikazano je je kako izgledaju zastave radikalnih, nacionalističkih i ekstremno desnih ideologija u Europi.

Na karti fašističkih zastava našli su se ljiljani, zastava nekadašnje Republike BiH, srpski dvoglavi orao na crnoj podlozi i hrvatska šahovnica s prvim praznim bijelim poljem. Kosovo i Albanija imaju modificirani kukasti križ, a Slovenija nordijske rune.

Dakle, zastava mještanke Dobrošina i zastava Slavena Kovačevića nisu identične, iako slave istu nogometnu reprezentaciju, i ne treba ih dovoditi u isti kontekst. U prvom slučaju riječ je o romantičarskom i idealističnom pogledu na svijet, kakav više ne postoji, a pitanje je je li ikada i postojao, dok je u drugom, u slučaju Slavena Kovačevića, riječ o zapjenjenom i tupavom govoru mržnje.

Osnovni problem s kojim se Bosna i Hercegovina suočava je taj što u bošnjačkom korpusu ove dvije stvari nikada nisu jasno razdvojene, već se svode na jedno te isto, na utopijsku Silajdžićevu predizbornu maksimu "100 posto BiH", po kojoj su bošnjački arijevci jedina mjera stvari u Bosni i Hercegovini.

Vezanje zastava

U svom ranom, crnohumornom romanu "Psi i klaunovi", koji je objavljen 2004. godine, opisao sam iz perspektive nepotkupljivog desetogodišnjeg dječaka autobus koji u predvečerje rata polazi na zajednički miting u Sarajevo, koji organiziraju HDZ i SDA. To je onaj kratkotrajni period lažne muslimansko-hrvatske idile, kada su "saveznici" vezali stranačke zastave: 

"Ivo je postavljo zastave na vrh šoferšajbe, da ne smetaju u vožnji. S jedne je strane postavio muslimansku, s druge hrvatsku, pa ih zavezo na sredini. To je tih dana bilo u modi. Muslimani su imali dvi zastave, onu od prije, zelenu, što bi se stavljala na džamiju kad je ramazan, i ovu novu, koju je Ivo stavljo na šoferšajbu. Ista takva visila je na Hamćetovoj kući. Imala je zelenu, pa bilu prugu, pa opet zelenu. Na biloj pruzi je nešto pisalo i nalazio se neki znak. Počeli su i zastave izmišljat, reko je moj stari onaj dan kad je hodžica stavio zastavu na kuću. Mi smo hrvatsku stavili već sutradan, zauzinat hodži. Nije ni naša bila vaka prije, reko sam starom. Prije nije imala... Šuti, izdero se. Šta ti znaš!? To je naša povjesna zastava, vaka je već stotinama godina, samo je nismo smili pokazivat. Zato se u zatvor išlo. To što nije imala, a sad ima, to je povjesni hrvatski grb. I stajala je naopako, reko sam. Nije. Stajala je kako treba, al to nije bila naša zastava. Tek kad je okreneš. Al se i zato išlo u zatvor. Jesu li i oni išli u zatvor, pito sam. Oni!? Kakvi oni, fatalo samo Hrvate. Plus, do jučer ni zastave nisu imali, reko je stari. Hamće kaže da je i Alija bio u zatvoru. To oni samo lažu, reko je stari. Alija bi, nako suv, ugino u zatvoru za dva dana. Ako je i bio, onda je bio zbog balinluka.

(...)

Mislio sam da će sad bit sve u redu, al nije bilo. Zastave se nikako nisu dale zavezat. Ivo nije mogo dovoljno stegnut čvor, pošto su zastave bile nove, pa se  neprestano odvezivo. Ovo nikako ne iđe, reko je Ivo. Kako god zavežem, odvežu se. Ne da se, da ga jebeš. Što Bog nije sastavio, reko je moj stari i sumnjičavo vrtio glavom. Mora moć, reko je Mačak. Tako je, mora moći, reko je Gospon. Ako se moglo zavezat tisuću zastava, može i tisuću prva."

Slijepa ulica

U autobusu iz moga romana odmah na početku dolazi do sukoba između Hrvata i Muslimana, koje moj pripovjedač, dječak Dušica, pomno bilježi. Autobus, na kraju romana, zaglavi u poplavljenom tunelu iz kojeg nema izlaza, a istovremeno počinje rat. Ta slika i danas, ulazak u slijepu ulicu, kao i u predvečerje rata, možda na najbolji način opisuje jedno bezidejno i atrofirano društvo, kakvo je ono bosanskohercegovačko, kojega prividno živim održavaju tek bijesni komentari s interneta i društvenih mreža.

Nogomet je u ovom slučaju tek povod, a komentari cilj, stoga svaki dobronamjeran čovjek u Bosni i Hercegovini, pa i oni, poput mene, kojima je ples milijunaša na nogometnim travnjacima zadnja rupa na svirali, treba poželjeti uspjeh nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine, jasno razdvojiti sportaše poput Edina Džeku od Slavena Kovačevića i bošnjačkih nacionalističkih manekena kojima je nogomet tek povod za liječenje vlastitih frustracija.