Za Beograd (za Beograd) firmom "Krstić" (firmom "Krstić") upravo se narod sprema sve razloge za put ima samo sreće valjda nema samo sreće valjda nema nema, joj... Nesrećnik sam od malena od sve muke pesme pevam voleo bih, majko mila da sve ovo samo snevam da sve ovo samo snevam joj, joj, joj, joj...
Teskt pjesme iz filma Ko to tamo peva
Čitajući odgovore na žalbe upućene Upravnom odboru Fondacije za kinematografiju povodom natječaja o sufinanciranju filmskih projekata za 2024., i svoje i tuđe - kada je "nepoznat netko" sve hrvatske projekte pomnožio s nulom i to pod dirigentskom palicom HDZ-ove ministrice kulture Sanje Vlaisavljević i predsjednika Upravnog odbora Fondacije Davida Damjanovića koji je, uzgred, o čemu su svojevremeno pisali neki hercegovački portali, na tu funkciju postavljen isključivo kao nećak moćne HDZ-ovke, bez obzira što u svom dosadašnjem radu nema iza sebe nikakve filmske reference, što je ključni uvjet za obnašanje te funkcije – pala mi je na pamet jedna anegdota koju je, koliko se sjećam, zapisao Marko Vešović.
Vešović piše o nadobudnom mladom slikaru koji je otišao u Pariz, pa na poznatom umjetničkom bulevaru, gdje su brojni slikari slikali na otvorenom, razvukao štafelaj i počeo slikati. Kada je dovršio sliku, sav uzbuđen, čekao je reakcije prolaznika. U jednom trenutku pored njega je zastao postariji muškarac odjeven u prnje i sa zamašćenim cilindrom na glavi, koji je dugo promatrao sliku, a zatim, kada ga je slikar upitao što misli, izvukao spolovilo i popišao se na sliku.
Ovo je, u najkraćem, modus operandi Fondacije na žalbe upućene povodom kriminalnog postupka Fondacije, kada su neimenovani članovi Ministarstva kulture osporili ocjene stručnog žirija, postavljenog prema regularno raspisanom natječaju, dodijelivši sredstva svojim favoritima. Na sve argumente iz žalbi, u što sam se i sâm uvjerio, iz Fondacije su odgovorili nesuvislim vrijeđanjem zdravog razuma.
Riječ je, bez sumnje, o koruptivnim aktivnostima koje su odgovorni iz ministarstva i Fondacije odigrali toliko tupavo, inzistiranjem na spiralnom uvezu i potpisima na rubu kuverti, između ostalog, izazivajući podsmijeh u cijeloj regiji, ne objavivši nikada tko je stajao iza krajnjeg izbora korisnika sredstava i koje su filmske reference tih osoba.
Međutim, primjer širokobriješke producentske kuća "Kadar", koja je uputila 24. travnja 2025. godine Zahtjev za dostavljanje nedostajuće povratne informacije u kojem su se od Fondacije tražile informacije o tome koja je komisija i u kojem sastavu odbila prijavljene aplikacije "Kadra" na natječaju za 2024. godinu, nadilazi svojom grotesknošću sve dosad viđeno. Iako su se iz "Kadra" pozvali na Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, nisu od Fondacije dobili nikakav odgovor, osim nesuvislih budalaština koje su im poslužili kao izlika, što može proći jedino u zemlji ogrezloj u korupciju i kriminal.
Doslovce ću, u nastavku teksta, citirati dvije točke iz dopisa koji je potpisao predsjednik Upravnog odbora Fondacije David Damjanović kojega je na to mjesto postavio HDZ:
"2. Član 8. pomenutog Zakona propisuje izuzetak od priopćavanja tražene informacije, ako osnovano utvrdi da informacija uključuje osobne interese koji se odnose na privatnost treće osobe." Na koje osobne, odnosno lične interese misli gospodin Damjanović? Ovdje se prvenstveno radi o transparentnosti i zakonitosti javnog natječaja, o umjetničkom arbitriranju u kojem je stručnost jedini kriterij.
U točki 3. stoji sljedeće: "Zakon o zaštiti ličnih podataka ('S/. glasnik BiH', br. 12/25.) nalaže da se podaci kojima se može ustanoviti ili identifikovati nečiji identitet smatraju ličnim podacima čijom zaštitom se štiti pravo pojedinca da zaštiti sopstveni privatni i lični život, te kao takvi ne mogu biti otkriveni trećim licima bez saglasnosti nosioca tih podataka, utvrđenog pravnog osnova i izričite zakonske svrhe."
Kakve veze ima javni natječaj s bilo čijim privatnim životom? Od čega to treba štititi te osobe? Zbog čega, onda, na sličan način nisu bili zaštićeni članovi žirija koji su ocjenjivali pristigle projekte, odnosno one koji su prošli cenzorske škare Upravnog odbora, odnosno neimenovanih članova komisije, iako i ptice na grani znaju o kome je riječ? Štite li se na ovaj način zapravo te osobe od kaznene odgovornosti, jer je u usporedbi s ovim Novalićev natječaj o nabavci respiratora bio uzoran primjer transparentnosti?
Ne znam koje je nacionalnosti gospodin Damjanović, niti me to zanima, međutim nedopustivo je nepoštivanje ustavne ravnopravnosti hrvatskog jezika, ma s koje strane dolazi, koja je ovdje grubo narušena. Dopis je napisan nekom mješavinom srpskog i bosanskog jezika, te se nameću samo dva zaključka: ili gospodin Damjanović ne zna hrvatski jezik ili mu je do takvih "sitnica", i njemu i stranci koja ga je delegirala, stalo kao do lanjskog snijega.
Prije desetak godina, uoči izbora, HDZ je u Središnjoj Bosni, igrajući na kartu ugroženosti Hrvata, organizirao peticiju o zaštiti hrvatskog jezika, ma što to značilo. Jedan poznanik, član HDZ-a, pozvao me da potpišem peticiju, na što sam ga ja upitao od koga štite hrvatski jezik. Na taj jednostavni upit nije imao nikakav odgovor, na što sam mu ja rekao da su hrvatskom jeziku jedina prijetnja nepismeni Hrvati, ili, kao u ovom slučaju, HDZ-ove uzdanice koje kultura apsolutno ne zanima, osim ako se iz nje ne mogu izvući neku osobna korist.
Najveći apsurd u cijelom ovom slučaju predstavlja činjenica da je hrvatski jezik Željka Komšića neusporedivo bliži "originalu" od jezika HDZ-ovih pretorijanaca. Uvjeren sam, primjerice, da Zukan Helez, SDP-ov ministar obrane, više vodi računa o ravnopravnoj zastupljenosti jezika nego HDZ-ovi "kulturnjaci". Ne znam hoće li se barem ovim pozabaviti Ured za kulturu HNS-a koji je dosadašnji rad ministrice Sanje Vlaisavljević ocijenio visokom ocjenom, ako se prisjetimo da je ministrici prošle godine dodijeljeno priznanje Mostarskog sveučilišta.
Ovo je, ujedno, i prijedlog nekom dramatičaru da napiše urnebesnu komediju po uzoru na Dušana Kovačevića, a koju bi izvelo mostarsko Hrvatsko narodno pozorište (HNP), u kojoj bi glavne uloge dobili Sanja Vlaisavljević i David Damjanović, koju bismo prigodno mogli nazvati Monty Dayton ili Firmom Krstić za Bruxelles. (Vozi, Davide!) I, usput, iskoristit ću ovu kolumnu da Bošnjačkom, pardon Hrvatskom narodnom saboru poželim srećan rad i svaki berićet, te da i dalje u punom kapacitetu funkcionišu u korist napaćenog hrvatskog naroda, to jest uzepeovaca.
I na kraju, ako su HDZ, Hrvatski narodni sabor i njihovi jurišnici iz Ministarstva kulture i Ureda za kulturu HNS-a - koji već dvije godine, iz tko zna kojih razloga, ne želeći se miješati u vlastiti posao, uporno šute o herostratskim eskapadama Sanje Vlaisavljević - "predvodnici europskog puta Bosne i Hercegovine", što papagajski ponavljaju već više od deset godina, ne znam zbog čega se svi mi iz filmske branše, umorni od one Krležine "hrvatske kulture" i "bošnjačkog merhametluka", osjećamo pomalo kao putnici iz autobusa firme Krstić?
