I svašta tako Siman govori, što nikad nije bilo, što, kažu ljudi, biti ne može, a što ipak mora biti – svašta krupno i buntovno što se ne govori, što čovek danju ni pomisliti ne sme – kao da iz njega ne govori rakija, nego sama istina, rečita, vidovita i neustrašljiva istina kasnih noćnih sati, u gluvom predelu nad otančalom rekom koja jedva mrmori.
Ivo Andrić, Priča o kmetu Simanu
U kinu Mogorjelo u Čapljini nedavno je održana svečana akademija povodom 150. obljetnice "Hercegovačkog ustanka", odnosno Ustanka u Bosni i Hercegovini koji je započeo u Nevesinju u srpnju 1875. godine i trajao do kolovoza 1877., koji je, u konačnici, doveo do odlaska Turaka s ovih prostora. Na žalost, akademija u Čapljini nesumnjivo je bila dnevno-političkog karaktera. Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara, pokroviteljica manifestacije, poručila je kako je ovaj ustanak obilježio povijest ne samo BiH, nego i cijele jugoistočne Europe, što je točno. Međutim, drugi dio njezine poruke apsolutno je promašen i netočan: "Nosio je poruke slobode, očuvanja identiteta i otpora prema svakom obliku tlačenja", izjavila je Bradara, naglasivši kako su te poruke aktualne i danas, osobito za Hrvate u BiH.
Riječ je o jednom od zatamnjenih mjesta bosanskohercegovačke historiografije, u kojem je lokalno, pravoslavno stanovništvo, koje je i podignulo ustanak, bilo iskorišteno u geopolitičkim igrama tog vremena, što se nije bitno promijenilo ni do danas. Ustanak je jednim dijelom uistinu krenuo kao oslobađajući pokret, pogotovo zbog terora prema kršćanskom stanovništvu koji je slabljenjem Otomanskog Carstva dodatno jačao.
O tom teroru najviše se podataka može naći u ljetopisu bosanskog franjevca Jake Baltića, koji piše o stravičnim pokoljima pravoslavnog stanovništva u Krajini, te o brojnim pojedinačnim zločinima prema katoličkom stanovništvu. Jedan dio tog ljetopisa iskoristio sam kao građu za svoj roman "Na Vrbasu tekija" čiji se prvi dio većim dijelom odvija u vrijeme ustanka:
U zemlji je prije toga dugo kuhalo, pa je bilo samo pitanje dana kad će izbiti ustanak. Nameti su iz godine u godinu rasli. Tu je i bedelija, koja iz nemuslimanskog življa crpi i one najskrivenije rezerve i tjera ih u još goru bijedu i neimaštinu. Uza sve to, raste i nasilje domaćih Turaka prema kršćanskom svijetu. Sudovi su pristrani i većina tih zločina prolazi nekažnjeno. Tako su u mjestu Poljska u zeničkom okrugu Agan Patković i Šerif Šivčić zaklali Ivana Gelu, njegovu ženu Maru te njihovo četvero djece. Sud Agana Patkovića progna u Vidin, a Šerifa Šivčića oslobodi. Mjesec-dva nakon toga Jusuf Čorbadžić i Bego Kapetanović presretoše u lugu kod sela Žirovića u blizini Livna fra Lovru Karaulu, osamdesetogodišnjeg starca, učena i pobožna čovjeka, dok se vraćao u samostan nakon mise, te ga zadaviše. Sud učini istragu i presudi da je fra Lovru udarila kap. Svjedočenje nekog dječaka, koji je u blizini čuvao ovce i sve to vidio, nije razmatrano, jer sud ne uvažava svjedočenja kršćana. Sličnih zločina bilo je posvuda. Tri-četiri dana nakon ubojstva fra Lovre Karaule Turci Mujo i Ragib Selmanović u travničkom okrugu, na Korićanima, na pravdi Boga posjekoše dvojicu kršćanskih momaka, Ivu Jakovčića i Jozu Baltića, a sud ih potom oslobodi. Glasine o ovim zločinima širile su se velikom brzinom, a njihovo nekažnjavanje pojačava strah i nelagodu u kršćana, navodeći mnoge od njih na isprazna snatrenja o boljim vremenima. Tako se oni travnički prisjećaju po dobru čak i krvavog Ali Dželaludin-paše od prije pedesetak godina, koji je za kratko vrijeme otkako je došao u Bosnu sklonio haramije s drumova, a domaćim ajanima utjerao toliki strah u kosti da su drhtali čak i na spomen njegova imena. Pričalo se da su kršćani za njegova vakta mogli ako treba po najvišoj planini pronijeti na glavi tepsiju dukata, a da ih niko nije smio krivim okom pogledati, a kamoli ubiti i opljačkati.
Ustanak su inicirale vlade Srbije i Crne Gore koje su prije toga dogovorile podjelu Bosanskog pašaluka, po kojoj bi Srbiji pripala Bosna, a Crnoj Gori Hercegovina, zbog čega je ustanak imao dva potpuno odvojena kraka, od kojih je jedan, onaj u Hercegovini, bio puni trijumf ustanika, dok se ustanak u Bosni, usprkos herojskom otporu ustanika, pretvorio u kolektivnu tragediju. U spomenutom romanu opisao sam ukratko ustanak, stoga ga, da ne izmišljam toplu vodu, prenosim u cijelosti:
Ustanak je buknuo u Hercegovini, u Nevesinju, u ljeto, a nekako iza Gospojine ustanici su slomili otpor turske posade u gradu i zauzeli ga, što je nadaleko odjeknulo, pogotovo u slavenskom svijetu, odakle pristižu pomoć i dobrovoljci. Ima tu svega, od plemenitih i pravdoljubivih ljudi pa do mračnih i šutljivih avanturista čiji su porivi zagonetni i nejasni i koji kod suboraca izazivaju strah i nelagodu. Turci dovode u Hercegovinu nova pojačanja, ali uzalud: ustanici izbjegavaju otvorenu borbu, napadaju iznenada, iz zasjeda, pa se potom povlače. Uključuju se i Crnogorci, koji šalju ustanicima pomoć u naoružanju i pojačanja u ljudstvu. Usto, zatvoriše vojskom Nikšić sa svih strana. U gradu, koji brani nekoliko stotina ljudi, ubrzo potom zavladala je glad. Sultan šalje u Bosnu Reuf-pašu, neustrašiva Čerkeza, prekaljenog ratnika iz brojnih čerkesko-ruskih okršaja.
Kad je Reuf-paša stigao s Kavkaza u Carigrad i pristupio turskoj vojsci, nakon što su Rusi ugušili čerkeski ustanak, brzo se zbog svog ratnog iskustva i srčanosti uspeo u vojnoj hijerarhiji, a dolazak u Bosnu bio je vrhunac njegove karijere. Dva mjeseca kasnije Reuf-paša se sa svojom vojskom uspio probiti do Nikšića i snabdjeti iscrpljenu posadu hranom i džebanom, te se povukao natrag u Gacko.
Bez obzira na Reuf-pašine uspjehe, ustanak je jačao, pa ga je Porta sljedeće godine povukla. Na njegovo mjesto došao je Ahmed Muhtar-paša, porijeklom iz ugledne turske familije iz Burse. Porta je shvatila da im u Hercegovini treba osoba s velikim vojnim znanjem, a boljega od Muhtar-paše u tom trenutku nisu imali. Bio je školovani oficir, jedan od najboljih koji su prošli kroz carigradsku vojnu akademiju, na čijem je čelu godinama bio njegov otac, učeni i ugledni Halil-efendija. Muhtar-paša je nakon srednje škole nevoljko ušao u akademiju, i to na očev nagovor, jer su ga više od vojske zanimale poezija i arhitektura. Ipak, kad je već krenuo, svim se srcem posvetio tome, te pokazao veliku nadarenost i sklonost vojnim poslovima.
Čim je stigao u Hercegovinu, nakon desetak dana, Muhtar-paša je pretrpio težak poraz, i to od ustaničkog odreda Peka Pavlovića: ustanici su iz zasjede napali i razbili dva tabora nizama. Muhtar-paša je na to žestoko odgovorio: u tajnosti je u Trebinju prikupio šesnaest tabora te ih pod okriljem noći poslao na Popovo polje. Kad su stigli tamo, u toku noći su okružili ustanike, a ujutro sa svih strana udarili na njih. Borbe su trajale cijeli dan. Ustanici su se tek navečer, uz velike gubitke, probili kroz turske redove i povukli prema Crnoj Gori. Nakon toga se Muhtar-paša, poput Reuf-paše nekoliko mjeseci ranije, probio do Nikšića i snabdio posadu. Međutim, prilikom povratka u Gacko Muhtar-pašina vojska pretrpjela je velike gubitke uslijed čestih i iznenadnih napada ustanika. Taj vid ratovanja za Muhtar-pašu bio je nešto novo, nepoznato, o čemu ih nisu učili na akademiji. Ustanici su dobro poznavali teren, što se pokazalo od presudne važnosti: udarali su tamo gdje se nadmoćni Turci nisu mogli razviti i napasti, uglavnom u tjesnacima i kanjonima, pa se brzo povlačili. Muhtar-paša je imao osjećaj da ratuje protiv duhova ili neke više sile kojoj nije dorastao.
Tako su prošle jesen i zima prve godine ustanka, a već sljedeće, u ljeto, Srbija i Crna Gora objaviše rat Turskoj. Hercegovački ustanici priključili su se crnogorskoj vojsci, koja Turcima otkida komad po komad carevine, a u ljeto te godine odigrala se presudna bitka na Vučjem dolu, krševitoj zaravni u blizini Bileće. Muhtar-paša je s velikim snagama krenuo u konačni obračun s ustanicima. Međutim, neočekivano je pretrpio težak poraz. Imao je preko četiri hiljade mrtvih, među kojima je bio i njegov zamjenik Selim-paša, kojega su ustanici u žestokom protuudaru, predvečer, ranjena i iscrpljena, sasjekli na peke, kao kurban. Osim njega u bitki su poginula trojica pašinih miralaja (pukovnika, op.a.).
Ustanak se vrlo brzo proširio na Bosnu, gdje stvari nisu ni izbliza stajale toliko dobro kao u Hercegovini: ustanici su bili malobrojni, razjedinjeni i slabo naoružani. Glavni cilj ustanika u Bosni bila je Banja Luka. Pomoć iz Srbije je slaba, a nakon što je Turska velikim snagama udarila na Srbiju, nanoseći joj poraz za porazom, potpuno je prestala. Ljetopisac fra Jako Baltić piše o licemjerju vlade Srbije koja je ostavila na cjedilu ustanike. Piše o hvalisavoj graji koja je uoči ustanka dopirala iz Srbije, odakle su dolazili povjerljivi vladini ljudi, potpirujući ustanak i šireći priče o dobrovoljcima koji listom hrle preko Drine u pomoć, od čega na kraju nije ostalo ništa. "Nikad više grmljavine, a manje kiše", piše Baltić, zaključujući priču o ustanku u Bosni.
Najznačajnije ime Ustanka u Bosni i Hercegovini nesumnjivo je bio Golub Babić iz Drvara, koji je zajedno s dvojicom svoje braće i podignuo ustanak u Bosni. O njemu sam u romanu, na osnovu pouzdanih izvora, napisao sljedeće:
Golub Babić bio je za bosanske prilike neobična i rijetka pojava. Bio je do kraja posvećen svemu čega bi se prihvatio, pa i hajdučiji. Miran, siguran i samouvjeren, ulijevao je povjerenje kod svojih ljudi, koji su mu bili beskrajno vjerni i odani. Bio je buntovne prirode. Revolucionarne 1848. godine, kad se umorna i iscrpljena Evropa u krvi preslagala, Golub Babić odlazi u Vojvodinu, gdje se priključuje srpskom dobrovoljačkom odredu i sudjeluje s njima u borbama. U Bosnu se vratio desetak godina kasnije, kad je planuo ustanak u Knešpolju. Nakon njegova sloma odlazi u Slavoniju, u Pakrac, skupa s mnoštvom naroda iz Krajine koji se tamo sklonio u strahu od turske odmazde. Već je u to vrijeme bio na glasu. Govorilo se za njega da se "od rane svoje mladosti s oružjem u ruci bori za svoju potištenu braću, te da nije bilo oružanog pokreta u kojemu nije učestvovao". Glas je o njemu tako došao i do biskupa Strossmayera, koji ga dovodi u Đakovo. Prepoznavši vojnički genij tog priprostog, ali iznimno inteligentnog i samosvjesnog seljaka, Strossmayer ga svim silama nastoji vezati uz sebe, stvoriti od njega vođu ustanka u Bosni. Želi ga po svaku cijenu udaljiti od Srbije. Stoga ga nastoji prevesti na katolicizam. Međutim, Babić to odlučno i mirno odbija:
"Mi smo, baš zbog vjere, ostavili žene i djecu, svoj zavičaj i ono malo sirotinje. A da smo htjeli vjerom prevrnuti, mogli smo se poturčit, pa živjet slobodno na svojoj zemlji ko begovi."
Ostao je u Đakovu nekoliko mjeseci pa ga napustio, zbog straha da ga austrijske vlasti ne izruče Turcima, koji za njegovu glavu nude velik novac. Ali i zbog upornih biskupovih nastojanja da ga prevede na katolicizam. Bojao se da bi svaki daljnji otpor biskupovim nastojanjima mogao dovesti do njegova izručenja, jer je za Austriju takav, nepokolebljiv i tvrd, predstavljao moguću prijetnju: sa Srbijom je na njihove granice dolazila moćna Rusija, stoga Austrijanci između dva zla biraju manje, odnosno ono s kojim su se naučili nositi – Tursku.
Iako se na pojedinim hercegovačkim portalima često mogu naći tekstovi o indolentnosti i sluganskom mentalitetu bosanskih franjevaca, stvari nisu ni izbliza stajale tako. U svom romanu donekle sam pisao i o tome:
Josić je godinu dana ranije na kapitulu u Kraljevoj Sutjesci izabran za provincijala. To je blag i razuman Tuzlak koji je, dok je studirao u Veszprému, dotada s neviđenom lakoćom savladavao gradivo, mimo sve bosanske studente u Mađarskoj, ali jedan događaj, na drugoj godini studija, nakratko je bacio mrlju na sve to: četvorica studenata, Blaž Josić, Ivan Jukić, Bartol Kovačević i sadašnji gučegorski gvardijan Jako Baltić, u mladenačkom zanosu došla su pješice iz Mađarske u Bosnu dizati ustanak protiv Turaka. Oci to nisu Josiću mnogo zamjerili ni uzeli za zlo, pripisujući taj čin njegovoj mladosti.
"Pusta mladost!", govorili su. "Ono bi, nako zeleno, ustanak dizalo! Jazuk obuće koju su poderali dok su iz Mađarske došli dovde."
To njihovo pusta mladost! bilo je ujedno i podsjećanje na vlastitu mladost i nedosanjane maštarije koje ona nosi sa sobom, jer teško da je postojao ijedan fratar koji barem jednom u životu nije pomislio na ustanak, koji je često bio jedino svjetlo u mrklom bosanskom mraku, a zapravo tek lijepa i prolazna iluzija koja je u mnogo većoj mjeri predstavljala utočište za bijeg od nepodnošljive stvarnosti nego iole prihvatljivo i razumno rješenje.
Kad su studenti nakon višednevnog pješačenja, gladni i umorni, prešli Savu i ušli u Bosnu, taj njihov zanos jenjao je i gotovo se u potpunosti ugasio, osim kod jednog od njih, Ivana Jukića, od kojeg je i potekla ta suluda ideja, a koji ih je sve vrijeme sokolio da nastave. Ipak, starješinstvo Provincije na vrijeme je saznalo za njihove namjere, te ih odgovorilo od te ludorije koja je cijeloj Provinciji mogla donijeti ozbiljne probleme s turskim vlastima, a da se i ne govori o pogibelji kojoj bi se nesmotreni studenti nepotrebno izložili. Jukića, kao najusijaniju glavu od njih četvorice, poslali su u Dalmaciju, Baltića u Dubrovnik, a ostalu dvojicu vratili u Veszprém.
Posebna priča je fra Anto Knežević koji je još u studentskim danima maštao o ustanku protiv Turaka. U proljeće 1870. godine, o čemu piše u svom rukopisu "Varica", otputovao je u Beograd kao posebni izaslanik biskupa Josipa Juraja Strossmayera koji je maštao o zajedničkom slavenskom ustanku protiv Turaka. U Beogradu se sastao sa srpskim patrijarhom i s ministrom Milivojem Blaznavcem, oficirom prostog, seljačkog porijekla koji je svojom prirođenom seljačkom lukavošću postao jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji tog vremena.
Kada je počeo ustanak u Bosni, Knežević je bio opsjednutom idejom da se i katoličko stanovništvo zajedno s pravoslavnim podigne na ustanak. Zbog toga je otišao u Banja Luku, gdje se sastao s Franzom Pffanerom, osnivačem trapističkog samostana u Delibašinu selu kod Banja Luke. Zajedno su napisali pismo koje je Pfanner preko svojih veza uputio na bečki dvor: "Bi li austrijskoj vladi odgovaralo da se bosanski kršćani dignu na ustanak? U slučaju da bi, bi li im isporučili oružje i streljivo? Bi li im, po potrebi, ako se stvari ne budu razvijale kako treba, dozvolili slobodan prelazak u vašu zemlju? Odgovor očekujemo što prije", stajalo je u pismu. Odgovor iz Beča bio je vrlo kratak: na prvo pitanje odgovorili su im potvrdno, a na druga dva niječno. Dakle, Austriji je odgovaralo da se kršćani dignu na ustanak, međutim nije im željela isporučiti oružje i streljivo i osigurati odstupnicu u slučaju poraza. Tako je fra Antin i Pfannerov ustanak okončan prije nego što je i započeo.
Za fra Antu Kneževića je vezan još jedan događaj iz vremena Ustanka, koji pokazuje svu njegovu veličinu i humanost:
Krenule su pljačke. Imri-begova vojska upada u hrišćanska sela te robi, pali i ubija. Goveda, konje i drugu stoku gone pred sobom. Čak i prasad, koju prodaju banjalučkim kršćanima budpošto. Nizam i redifa, koji su zaposjeli grad i ne miču se iz njega, ne miješaju se u ovo, iako znaju što se događa, na što Imri-beg uzima furset i nastavlja još žešće terorizirati hrišćanska sela.
Do fra Ante su vrlo brzo doprle vijesti da njegovi vjernici kupuju opljačkanu stoku. Slične stvari događale su se i u Jajcu. To je saznao iz pisma koje mu je iz Jajca poslao fra Lovro Lacić, mlađi. Iako su putovi nesigurni, te se putovalo samo iz prijeke potrebe i za ljutu muku, fra Anto se u Banjoj Luci, u župnoj kući, sastao s banjalučkim župnikom fra Andrijom Vidovićem i fra Lovrom Lacićem, koji je stigao iz Jajca, da nekako stanu ukraj tom zlu. Dogovorili su se da sljedeće nedjelje, pod misom, zaprijete svima onima koji su kupovali opljačkanu stoku ili su je dobili na poklon od Turaka. Da će svima takvima biti zabranjena ispovijed, jer su pod smrtnim grijehom, te da je svaki od njih obavezan stoku vratiti vlasnicima, ako znaju od koga je oteta. Ako ne znaju, moraju je odvesti u neko od poharanih hrišćanskih sela i tu predati preživjelim seljanima, da oni provide s njom. O istom su pismom obavijestili i bihaćkog župnika fra Anđela Ćurića, da i on napravi tako.
Sljedeće nedjelje fra Anto se s oltara žestoko obrušio na sve takve. Pao je u vatru. Govorio je kao da je u nekom transu i ta njegova propovijed dugo se nakon toga prepričavala.
"Neki od vas kupuju tuđu muku i sirotinju, a imaju obraza doći na svetu misu i licemjerno prignuti svoje glave na blagoslov. Nema za takve blagoslova dok se ne očiste od smrtnoga grijeha. Nema takvima stala ni oprosta, jer On vidi sve. Rečeno je kako ni vrabac neće zamahnuti krilima bez Njegova znanja, pa vi vidite", grmio je.
Domalo niko više nije kupovao od Turaka opljačkani mal, pa ni prasad, koju su Turci, ne mogavši je prodati, ubijali iz pušaka i bacali u Vrbas.
