U zagrebačkoj knjižari Fraktura u ponedjeljak je održana tribina na kojoj su o ukrajinskoj kulturi i književnosti govorili Alla Tatarenko, slavistica i profesorica sa Sveučilišta u Lavovu, Dariya Pavlešen, viša lektorica na Katedri za ukrajinistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, književnik Miljenko Jergović te urednici i nakladnici Josip Ivanović iz Edicija Božićević i Seid Serdarević iz Frakture.
“Bilo bi puno ljepše da o ukrajinskoj kulturi i književnosti govorimo u normalnim vremenima, poput onih kada su njihovi pisci koji se prevode bili redoviti gosti u Zagrebu, ali nažalost, tako je kako je“, rekao je Seid Serdarević, vlasnik nakladničke kuće Fraktura.
Ukrajinska književnost se na hrvatski jezik prevodila sve do 19. stoljeća, i to najviše u časopisima Ilirskog pokreta, a nakon toga, zadnjih 15-ak godina je preveden tek mali broj djela suvremenih ukrajinskih pisaca. Edicije Božičević su, uz Frakturu, prevele i objavile najveći broj ukrajinskih autora na hrvatski jezik.
Alla Tatarenko, sveučilišna profesorica, slavistica i prevoditeljica, koja se pod zračnim sirenama javila iz Lavova, naglasila je kako je za Ukrajince koji su žrtva ruske agresije, važno znati da nisu sami.
“Važno je da se širi krug onih koji razumiju Ukrajinu. Narod se može zavoljeti, kao i zemlja, bez da ikada u nju dođete, to se može dogoditi preko knjiga. Ukrajinski narod jako voli hrvatske pisce, i ne samo one koji su pisali o ratu poput Zorana Žmirića, nego i druge, u čijim se knjigama odgovara na pitanje 'kako živjeti s ratom u sebi'“, izjavila je Tatarenko.
Knjige su, dodala je, Tatarenko, najbolja vrata u bit, srce i dušu jednog naroda, zato je bitno da Hrvatska i zemlje u regiji, dobiju mogućnost pročitati ukrajinske pisce.
“Od vremena ruske agresije, još 2006. godine, u Ukrajini se objavljuju hrvatski, srpski i bh. pisci, a osobito hrvatski, jer je Ukrajincima važno iskustvo Hrvatske i strahote koje je prošla u ratovima devedesetih godina na Balkanu. Knjige Miljenka Jergovića, Nade Gašića, Zorana Žmirića, Igora Štiksa, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i drugih, važne su, jer prije svega govore o čovjeku, o čovjeku našeg vremena koji je doživio tragediju našeg rata“, istaknula je Tatarenko.
Prave mostove među narodima, dodaje Tatarenko, grade književnici, ali i prevoditelji koji daju dušu i riječi svog jezika.
Dariya Pavlešen, docentica i viša lektorica na Katedri za ukrajinistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknula je kako je ukrajinska kultura prošla brojna dramatična razdoblja.
“Bila je logocentrična, od 11. stoljeća pa dalje imala je sakralno razdoblje u vremenu Kijevske Rusije što je bilo opravdano i razumljivo. Novi početak ukrajinske književnosti počinje 1798. kada je objavljena burleska prema epu Eneida, i to prvi puta, napisan na ukrajinskom književnom jeziku“, dodala je Pavlešen.
Ipak, središnja figura ukrajinske književnosti i kulture jest Taras Ševčenko, čijom je poezijom bila nadahnuta Revolucija dostojanstva 2014. godine.
“On je ta ključna figura, taj borac koji je ostao i ostaje s našim suvremenicima i danas. Ševčenko je bio kmet, koji je osim što je bio pjesnik i slikar, imao želju upisati akademiju, a stjecajem okolnosti, njegov vlasnik ga je odvezao u Sankt Peterburg, gdje je upoznao ruske slikari koji su zajedno organizirali aukciju na kojoj su prodavali slike kako bi otkupili Ševčenka da bi on mogao otkupiti slobodu i upisati akademiju“, objasnila je Pavlešen.
Ševčenko je bio član Ćirilometodskog bratstva u Kijevu. Proveo je 10 godina u progonstvu. U svojim je povijesnim djelima prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Branio je ideju samostalnosti Ukrajine i borio se protiv rusifikacije ukrajinskog jezika.
Početak 20. stoljeća, dodaje Pavlešen, obilježen je tzv. streljanim preporodom, kada je strijeljan veliki broj pisaca, prevoditelja, pjesnika i intelektualaca, što je propaganda sovjetskog režima proglašava izrazom 'ukrajinskog buržoaskog nacionalizma'.
“Šezdesete godine su Sovjetskom savezu obilježene početkom modernizma i tzv. plemenitim otporom tadašnjih ukrajinskih pisaca. Danas je ukrajinska suvremena književnost vrijedna proučavanja i čitanja“, dodala je Pavlešen.
Miljenko Jergović je istaknuo kako nam je ukrajinska književnost bliska jer smo dio istog kulturnog kruga.
“Ono što znam su neki romani i knjige ukrajinskih pisaca prevedeni na hrvatski, srpski ili slovenski jezik, neke divne muzike i filmovi. Filmove Sergeja Loznice važno je imati pred očima kada se misli i priča o Ukrajini“, rekao je Jergović koji je nekoliko puta boravio u Ukrajini.
“Meni prvo pada na pamet, a po tome mi je iskustvo Ukrajine bilo vrlo dragocjeno, jest jedna, na naše prilike, vrlo netipična i vrlo jaka evropejska otvorenost. Otvorenost prema Poljskoj i Poljacima, prema Zapadu. Nije to otvorenost prema Coca Coli i Mc Donaldsu, nego otvorenost jedne kulture koja se vidi prema onima koji su joj najbliži – Poljaci, Bjelorusi, a da i stvar bude tragična i bezizlazna – Rusi“, rekao je Jergović.
Ukrajina je, dodao je Jergović, ogromna zemlja i to položena na takav način da se nalazi u različitim dijelovima svijeta što objašnjava njenu kompleksnu jezičnu situaciju.
“Mi neprestano imamo iluziju da je to od nas jako daleko, ali ako stvari gledamo u kilometrima, nama je do Lavova iz Zagreba bliže nego do Skopja. To je poučna, ali i na neki način, zloslutna stvar”, izjavio je Jergović i dodao da književnost nije ono po čemu prepoznajemo druge svjetove, narode i kulture.
“U osnovi je književnost ono po čemu je neki narod. Narod ne čine grb i zastava koliko god to bilo lijepo, a pogotovo narod ne čini nogometna reprezentacija jer su se nogometaši već trećeg dana rata razbježali i otišli u druge nogometne klubove. Književnost stoji onda kada se čini da nema više ničeg drugog”, rekao je Jergović.
Književnost je ono što se, ističe Jergović, ne može srušiti i osvojiti, a to je ono u svakom pogledu nepobjedivo.
“Nadam se da Putin neće poraziti Ukrajince u njima samima. Nije ovo rat za teritorij, to je rat za uspostavu mržnje. Vi kad ovladate mržnjom svog neprijatelja, osvojili ste ono što je veće i važnije od teritorija”, rekao je Jergović.
Josip Ivanović, urednik iz Edicija Božićević, naglasio je kako je najvažniji pjesnik koji povezuje Ukrajinu i Hrvatsku Jurij Lišenko koji je neumorno radio na promociji književnosti i kulture, te hodočastio od nakladnika do nakladnika donoseći rukopise ukrajinskih pisaca.
“Lišenko je radio u Veleposlanstvu Ukrajine u Zagrebu, prevodio je neumorno ukrajinske pisce, donosio rukopise i često smo objavljivali te knjige. Ovdje je jasno koliko je na uspostavi cijelog niza kulturnih i književnih veza između dva naroda uradio samo jedan čovjek. Veza između ukrajinske i hrvatske književnosti se konstantno obnavlja, a uskoro objavljujemo i dva romana suvremenih ukrajinskih pisaca”, rekao je Ivanović.
