Svaki put kad prođem kroz Mahalu bacim pogled na radove koji su u toku, znate ove radove na kolektoru. Inače imam taj običaj da bacim pogled na ono što se radi, i još važnije – kako se radi, u ovom našem gradu.
Nije nikakva profesionalna deformacija, nego čisto bacanje pogleda ne bi li me nešto pozitivno iznenadilo. Uglavnom me, pogađate, ništa ne iznenadi.
Godinama moj pogled završava na radovima koji su sinonim za aljkavost, mazanje očiju ili talove. Radove gdje jedan nešto kao radi, a petorica nadgledaju, radove koji drže vodu dok majstori odu ili one koji ne drže vodu nikako.
Ali, da ne bude da ja tako stalno nešto gunđam i prigovaram, jedan od radova koji su zbilja odrađeni kako treba u ovom gradu je bilo postavljanje novog asfalta kroz Bulevar i Mahalu prije nekih pet, šest godina. Ispravite me ako ne pogađam točnu godinu.
Naravno, nije sve bilo savršeno, ali u odnosu na ostale ceste u gradu, sve te tanušne slojeve asfalta i rupčage koje zinu od kiše do kiše, a krpe ih od izbora do izbora, asfalt kroz Bulevar i Donju Mahalu (bolje reći nad Donjom Mahalom) bio je za primjer kako se to radi. Dobro, zlobnici će reći – naravno da je tako kad to nije radio grad, nego je cesta pod ingerencijom Federacije, ali to ne mijenja osnovnu poruku – da je to cesta koja je urađena uglavnom kako treba.
I danas ako prođete tom cestom, posebno na dionici koja prolazi nad Mahalom, vidite što je razlog što cesta nije „zinula“ već nakon prvih kiša – sloj asfalta je debeo kao patišpanja, ima tu i 15-tak centimetara, ako ne i više! Za razliku od svih ostalih jadnih gradskih prometnica, to je sloj asfalta koji ima i gazni i debeli srednji sloj, a i dobra je priprema ispod. Baza, što bi se reklo. Sve to možete vidjeti ako ovih dana prolazite kroz Mahalu. Samo obratite pozornost – i vidjet ćete kako se ceste zbilja trebaju raditi! Drugim riječima – tamo gdje ima srednjeg sloja i gdje je baza čvrsta i stamena, tamo ima i trajnosti. Tamo gdje je na lošu bazu nabačen samo tanak gornji sloj – to je šarena laža!
No, primijetit ćete i da je sada taj asfalt kroz Mahalu prokopan, dio ceste je potpuno nestao, kolektorima je trebalo napraviti mjesta i izgraditi vezu. Pa se s pravom pitam – kako će se sve to na kraju vratiti u prvobitno stanje? Hoćemo li opet na „federalni“ ili ćemo na „mostarski“ način? Hoće li biti zakrpljen samo taj prokopani dio asfalta ili ćemo sve nanovo ispočetka i kako treba, sa debelim i trajnim asfaltom? Ili ćemo pustiti promet po nedovršenoj cesti sve dok ne nestane makadama u nekoj od mostarskih bujica? Ili ćemo samo gledati kako se namiče tanak gornji sloj, da nam svima skupa zamaže oči da imamo nešto, sve dok se i sam ne sapere u neku lokvu, kao ona jadna džada od bolnice na Bijelom Brijegu prema stadionu.
Živo me zanima što će na kraju biti. Hoće li kao u najljepšim snovima ovo silno prokopavanja grada radi velikog projekta poslužiti i da se konačno s obrazom možemo provozati kroz Mostar, hoćemo li moći reći da su neke od najvažnijih prometnica dobile novi i lijepi asfalt, ili ćemo podijeti novu žrtvu zarad kolektora i godinama se truckati preko loše skrpljenih cesta?
Vjerujem da obećanje o ljepšem i čistijem gradu s kolektorima obuhvaća i konačno ljepše ceste nad njima. I da se, osim riješenog problema sa sranjem u gradu, imamo nadati da će i sranje na površini konačno ostati ružna uspomena. I da ćemo se konačno moći pohvaliti i debljim srednjim slojem, a ne samo šminkom, koja maže oči na površini sve dok se ogromna šupljina ispod ne ukaže nakon prve mostarske kiše.
