Još se živo sjećam kada je u tadašnjim automagazinima osvanula senzacionalna vijest da će od 1990. godine novi mali Renault nositi ime Clio, a ne više R5! Odlučiti se tada za ime grčke muze (Κλει? , ili po našem Slava), a nauštrb slavnog imena Renault 5, bio je ludo hrabar potez. Hrabar i zbog velike tradicije i imena legendarne Petice, tako i u svjetlu činjenice da su krajem osamdesetih Renaulti (osim Espacea i transportnih kombija) još uvijek nosili brojčane oznake i da su ljudi Renaulte sjajno percipirali baš po tim brojevima. No, bilo kako bilo, nečim je trebalo probiti led, Renault je još jednom pokazao hazarderske sklonosti, Clio je uspješno porođen, a Renault 5 je otišao u zasluženu mirovinu. Zanimljivo, i dan danas starina odbija nestati s cesta, baš kao što je prilično uobičajen prizor vidjeti na cesti Clio prve generacije star već dvadesetak godina. Dokaz je to da su mali Renaulti izdržljivi i da nije bez neke Clio godinama jedna od „sigura“ u klasi gradskih (i međugradskih) automobila. Uostalom, evo ga, u već četvrtoj generaciji, što znači da je muza Clio itekako pomogla svom malom imenjaku. Zapravo, ne više toliko malom, Clio danas broji više od 4 metra u dužinu i ozbiljan je auto.
Agresivno lice i seksi dupe
Novi Clio stiže uz poprilično jaku marketinšku podršku i faktički se već pola godine valja saga o tom automobilu, koji mijenja dizajnerski prilično nedefiniranog prethodnika (pritom mislim na zbilja neupečatljiv redizajn treće generacije) i unosi, što bi se po autonovinarski reklo, svjež vjetar u svoju klasu. Vjetar prije svega puše iz pravca dizajna, jer ono što je bilo dosadno na prethodnoj generaciji (da ne kažem starmalo) sada je razigrano i agresivno, gotovo sportski. Prije svega je lice automobila povratilo boju i imidž, nema više tupog i tugaljivog pogleda „k'o peš“, sada se tu već na prvu vidi „ljutina“, razvučeni i u kutove zabijeni farovi, maska razvučena u tanku crnu liniju s uklopljenim LED svjetlima i ogroman znak Renaulta u sredini od sada će biti dizajnerski pečat svakog novog Renaulta (Eno, Fluence je prvi dobio po nosu!) i sigurno da će još uspješnije nego do sada dati identitet vozilima marke Renault. Bokovi Clija su također agresivno dizajnirani, pragovi sportski „izvitopereni“ , a donji rubovi stakala podignuti s ciljem još jačeg dinamičkog dojma linije automobila i dojma solidnosti iznutra. Jedino je taj stražnji kraj nekako sličan rješenju sa Seat Ibize (kao i odavno, još od Alfe 156 poznata fora sa otvaranjem zadnjih vrata polugicom skrivenom u nosaču), iako je u kontekstu dizajna cijelog automobila odlično upasovao. Clio izgleda k'o kakav buldog, opak, ali vjeran čovjekov prijatelj, kojeg je lako zavoljeti. Ovako dizajniran, novi je Clio podsjetio da Renaultovi dizajneri mogu kad hoće i sudeći po pogledima prolaznika, uspjeli su. Baš kao ono kad smo testirali Twingo RS, ljudi su intenzivno lijepili poglede na crnog Clija, a razlog leži i u atraktivnim dodacima, pogotovo sjajnim 16 inčnim naplacima, zbog kojih Clio izgleda k'o grom, ali je malo tvrđi preko loših cesta.
Festival boja u interijeru
Unutrašnjost dizajnerski nastavlja filozofiju vanjštine, na prvi pogled tu je sve novo, sve pršti kombinacijom kroma i klavirskog laka (modni krik u zadnje vrijeme, no skuplja otiske prstiju k'o lud), ali na drugi pogled vidite da se Renault nije odrekao ni elemenata koji su odavno položili test vremena. Recimo, ručica mjenjača, poznajemo je već desetak godina iz raznih Renault modela i ništa se nije promijenila. Ručice za otvaranje vrata iznutra, opet Renault klasika. Nije se promijenila ni uporaba nešto jeftinije plastike na oplatama vrata i dijelu instrument ploče, ali ono što je sada definitivno drukčije je središnja konzola sa velikim zaslonom radija i navigacije (zbogom CD-u, tu su sada tek ulazi za USB i iPod), ali su ipak tri prekidača komandi ventilacije i klime opet varijacija na temu onih iz predzadnje generacije Clija (što zapravo i nije loše, jer im je jednostavnost uporabe glavna vrlina). Brzinomjer je digitalan i na to se relativno lako naviknuti, dok su okretomjer s jedne i pokazivač nivoa goriva, s druge strane, klasično riješeni. Umeci od crvene boje razbijaju monotoniju, ako je od nje išta ostalo nakon toliko klavirskog laka i „kroma“, a posebno su zanimljivi oni na volanu. Izrada je na nivou Renaulta, ništa za zamjeriti, sve je čvrsto i na svom mjestu, iako se bez nekih dodataka iznutra sigurno može jednako kvalitetno živjeti. Ali, danas se sve kupuje zbog izgleda, pa i auta, a Clio upravo po tome ne zaostaje ni za kim u auto svijetu.
Na pragu klase više
Ono što je Renault posebno potencirao je dužina Clija, koja pravi razliku u klasi. Doduše, iako se proteže na 4 metra i 6 centimetara nije baš puno duži od prethodne generacije (tek 3,5 cm), ali je međuosovinski razmak isto tako povećan, što sve manje daje dojam malog gradskog skakutavog auta, a sve više dojam male limuzine udobne i na duge staze. Zapravo, donedavno je ova dužina automobila bila normalna u takozvanoj Golf klasi i siguran sam da će novi Clio biti idealan i kao jedini auto u obitelji, pogotovo ako majka ne vozi, a dijete je jedno ili ima brata ili sestru. Ipak, straga je i dalje mjesto rezervirano za mlađe i manje, dok je dugajlije i punačkije ljude bolje uputiti na autobus ako se govori o dužim relacijama. Iako je krov iznutra oblikovan da omogući svaki dodatni centimetar za glave putnika, ne može se reći da je po visini to previše uspjelo. Pogotovo nazad, dok je naprijed taman. Po širini prostora ima, pogotovo sprijeda. Diktat aerodinamike i sigurnosti najviše se vidi na pogledu unatrag, koji blokiraju ogromni C nosači i minijaturno zadnje staklo, a jedan od prigovora novom Cliju stiže baš u vidu očajne preglednosti unatrag, kojeg, pogotovo noću, pojačava i slabo svjetlo za vožnju unatrag. Stoga bi jače „bijelo svjetlo“ i senzori bili poželjan dodatak.
Kartica za otključavanje vozila je u Dinamique opremi „pametna“ i zapravo sve što treba s njom raditi je imati ju u džepu, sustav Start/Stop je već klasika kod bolje opremljenih Renaulta, motor na dugme pali se lako i bez trzaja, što govori o napretku po pitanju čvrstine auta, iako je novi Clio 100-tinjak kilograma lakši od prethodnika. Kad smo već kod čvrstine, ovjes se doima tvrđim nego li od Francuza sa samo 75 konja očekujete, dijelom je to i zbog velikih kotača, ali i zbog činjenice da se Clio očito odlučio još bolje „ponosati“ s njemačkom konkurencijom. Sve eventualne neugodnosti koje stižu odozdo vaše cijenjeno dupe ipak neće osjetiti, jer su sjedala u ovom Cliju iznimno dobra. Zauzvrat dobivate i veoma dobro ležanje automobila, što uz veoma solidan ručni petobrzinski mjenjač zaziva i puno jači motor od ovog početnog.
"Iskusan motor" bolje diše po gradu
Motor koji smo vozili je već skoro pa veteran mnogih ratova, benzinac koji se dokazao i u ranijim Clio izdanjima i zapravo je vjerovatno za ovu priliku dobro da je tako, jer je lakše usporediti novi model sa starim. Dakle, šifrom D4F, ovaj motor je Renaultova klasika, ali to ne znači da vam je netko ugradio u auto motor star 12 godina, nego da je prvi ovakav napravljen 2000. godine i da su ih do sad uradili mali milijun, pa i više od toga. Doduše, od njegovih 1200 kubika i 75 konja čuda se danas ne smiju očekivati, ali je u gradskoj vožnji prilično živahan, vjerovatno zbog onih 100 kilograma manje živahniji od prethodnika s istim motorom. Naš D4F kasnije, pri većim brzinama posustaje, pogotovo uključite li klimu uzalud vam je stiskati papučicu gasa, što ga čini idealnim motorom za one koji ne žure na otvorenoj cesti. Da, malo se kosi takav izbor motora sa agresivnim crtama lica novog Clija i opremom Dinamique, ali za nekakav ulazni model uopće nije loša motorizacija. Tko hoće brzinu i čudesa u ovoj karoseriji, barem kod Renaulta ima na izbor svakakvih jačih motora, sve do RS modela. A to ipak ne bih preporučio onima koji žele isključivo gradski auto. Postoji, recimo, i moderniji 0,9 turbo benzinac, koji razvija 90 „konja“ i koji je naredni u hijerarhiji, ali to je već friško čedo „downsize“ priče i o njemu ćemo, nadam se, uskoro, kada ga dobijemo na test. Postoje i odlični dizelski Dci motori, ali i o njima drugom prilikom. Do tada, klasični 1,2 16V je solidan, nenametljiv, nerazmetljiv, ali pouzdan. A pouzdanost je karta koju svi vole. I s takvim motorom Clio košta manje. Ako se vozite samo po gradu i prigradski, sa tek pokojim izletom izvan dometa od pedesetak kilometara, a želite imati lijep i moderan, „napucan“ auto i biti viđeni u njemu, a da pritom niste pobornici „šumaherstva“ po našim lošim cestama, te vas uopće ne zanima je li pod poklopcem zadnji krik tehnike, e baš ovakav Clio bi vam mogao biti izbor.
