Ima u ovom gradu i previše ljudi kojima je žuganje ušlo u naviku. Čak bismo tu naviku mogli nazvati i profesionalnom deformacijom kad bi se taj, za Mostar prilično specifičan, izrazito defetistički stav mogao nazvati profesijom. Ima čovjek dojam da što god da se u ovom gradu pokrene ili napravi postoji određena masa ljudi koja će to na prvu loptu oblajati i ožugati, a samog pokretača oklevetati ili ga probati umanjiti u njegovom nastojanju, spustiti na svoj nivo.
Svaka novina u Mostaru naići će na taj lokalni otpor, potpuno nebitno bila ona u konačnici dobra ili loša. Ja tu osobinu koju baštine mnogi Mostarci jednostavno ne volim, niti sam je ikada volio, a u novije vrijeme je ta osobina, ušuškana u nostalgiju za prohujalim vremenima, dobila čak i neku vrstu legitimiteta, kojim se Mostarci striktno dijele na one prave i one krive. Krivi si, recimo, ako ne pljuneš po svemu što je napravljeno u novije vrijeme, ako nađeš lijepu riječ za neku novu građevinu -odmah ne valjaš.
Nostalgijo, i Bogu si teška!
Nedavno sam na Facebooku polemizirao s ljubiteljima slika starog Mostara (koje i sam obožavam razgledati), a kojima sam samo pokušao objasniti da svatko mora biti svjestan da grad ne može ostati zaleđen u vremenu (kao ni njihova mladost) i da je svaki grad podložan promjenama. Čak i sela se mijenjaju, a gradovima je to u opisu smisla postojanja. Napomenuh da bi stare slike bile bezvrijedne da se ništa u gradu ne mijenja. Odmah su me dočekali na nož, jer sam spomenuo da, nažalost ili na sreću, kako vam drago, napredak mora ići dalje. I da sve prolazi, a samo mijena stalna jest. Naljutiše se neki jer su me iščitali kao glasnogovornika nove klase koja po gradu diže nove stambene zgrade i prodajne centre i „uništava njihove uspomene“.
Povod je, gle čuda, bila „klasična rekonstrukcija“ Hotela Mostar, gdje sam ja, zaključiše, stao u obranu nove građevine koja „nema dušu“. Nisam naricao i branio onaj stari Hotel Mostar, koji je, napomenuh, bio suviše star da bi kao hotel mogao biti ozbiljan u modernom dobu, a suviše mlad da bi bio spomenik od vrijednosti. Nisam a priori ni oduševljen izgledom nove zgrade, pa rekoh – najbolje je ipak da vrijeme procijeni njezin kvalitet u svakom smislu. No, ovo zadnje nitko nije ni pročitao, nego čim sam rekao nešto drukčije od „što nam uradiše, što nam sve uništiše“ opališe po meni iz svih oružja. Napustio sam raspravu porukom da „ako im je toliko bilo stalo do starog hotela, što onda nisu napravili ljudski štit pa ga obranili, nego svi junaci nikom ponikoše, a sad plaču i nariču“.
Puspas Mol
Slično se događalo i s Mepas Mallom, pa ga i danas mnogi spomenu u negativnom kontekstu, čak sam pročitao komentar jednog „da ne vrijedi čitav Mepas Mall kao ona dva posječena libanonska cedra“. Kladim se da 99 posto Mostaraca nije niti znalo za te cedrove niti je na njih obraćala pažnju sve dok nije došlo do gradnje Mepas Malla i netko upozorio na njih. A onda je krenulo…svi se najednom zabrinuli za cedrove te su preko njih „hejtali“ novu ogromnu građevinu. Ljudi jednostavno ne znaju granicu i po tome nisu ništa drugačiji od onih koji bi svako stablo posjekli i „posadili“ beton. U ovom gradu je prečest „tuk na utuk“ koji zatuče svako racionalno razmišljanje.
Gradovi rastu i razvijaju se, baš kao djeca koja postaju ljudi. Hoćemo li plakati za svakim mliječnim zubom? Cipelicama broj 35? Imamo li nostalgiju za slinavim nosićima i krvavim koljenima kad smo bili mali? Da, nostalgija u mjeri je okej, ali danas bi bilo glupo imati slinav nosić i krvava koljena, s obzirom na trenutni broj godina, zar ne?
Neke stvari su neminovne, napredak ide dalje. Ma kakav da je, on je napredak. Mepas Mall na mjestu stare i neuvjetne bolnice je napredak. Eno nove bolnice na Brijegu! A i cedrove ćemo ponovo…
Dvostruka mjerila
Naravno, u ovim našim vremenima ima bezobzirnosti u gradnji, ali tko se može kladiti da ih nije bilo i ranije? Kad se gradio novi dio Mostara, od pedesetih naovamo, sigurno je bilo ljudi koji su plakali za svojim voćnjacima i baštama. Što je s onima kojima su bageri rušili kuće u kojima su proveli mladost i koje su zidali njihovi djedovi? Što je s ljudima kojima su Avenija, Radićeva ili neka druga ulica pregazile njihov dotadašnji mali svijet i sva sjećanja? Jesu li stanari novouseljenih nebodera suosjećali s vlasnicima zemlje kojima su betonski kolosi pregazili kuće, trešnje i kajsije njihovog života? Ma kakvo da je bilo obeštećenje, vjerujem da je gorčina pred neminovnim bila veća.
Danas ti isti stanari s nostalgijom gledaju slike svojih nebodera kad su bili mladi, hvale taj tadašnji napredak u izgradnji, prisjećaju se ljepote. Često se dogodi da isti ti pljuju na neke novije zgrade, nastale u zadnjih desetak ili petnaest godina, zanemarujući da je sličan ili čak isti princip „nehumanosti“ u pitanju. Novogradnja jednostavno nikad nije marila za ono prije nje. I zahvaljujući tome je New York postao ono što je danas. Što bi bilo da su tamo stalno kukali i tražili da grad vječno ostane Novi Amsterdam? Da su naricali kako im neboderi i poslovne zgrade uništavaju pogled s Manhattana na more? I kako im beton uništava svaki vrt?
'ta će nama to?
Pa me to dovede i do jedne pretpostavke. Nitko, naime, ne zna sa sigurnošću mnoge detalje oko izgradnje Starog Mosta. Ono što znamo je prilično šturo, ne postoje nikakvi zapisi o tome kakve su emocije postojale oko mosta u vrijeme gradnje. Ako pretpostavimo da je mentalitet ljudi koji su živjeli oko mosta već bio sličan današnjem, vjerujem da nisu svi baš bili oduševljeni rušenjem starog visećeg mosta. Vrlo je moguće da su žugali što se Sulejmanu digla ona stvar pa odlučio napraviti 'nakav kameniti most, još im tu doveo 'nakve radnike, ne može se živjeti od gužve. Nije isključeno da su mnogi gradnju novog mosta shvatili te daleke 1557. kao nepotreban potez, jer „šta fali ovom starom?“.
Kažu neki povijesni izvori da se stari viseći most ljuljao za mostarskih bura i da nije bio baš najsigurniji za prijenos teških tereta, ali sve se nešto bojim da je, ako su tadašnji stanovnici naselja oko mosta imali današnji mentalitet, to bio dovoljan razlog za prihvaćanje gradnje novog mosta. Možda su na spomen kamenog mosta s jednim velikim lukom samo pravili kiselu facu i smatrali budući most „modernim sranjem“ (naravno, koristeći tadašnje izraze). Pa čak i kad se počeo nazirati izgled budućeg mosta, vjerujem da je bilo onih koji su pljuckali u stranu i govorili kako je most pokvario pogled, a o funkcionalnosti da ne govorimo. Jeb'o most preko kojeg se do pola moraš uspinjati, kao da čujem glasove iz davnine.
Sklon sam mišljenju da su samo čekali da Hajrudin nešto zajebe pa da mu se u facu nasmiju. I da su u toj nadi svakodnevno nadzirali radove iz prikrajka ili s obje ruke na leđima šetkali oko majstora i zabadali nos u njihov posao. Čak bih se i okladio, kad bi barem postojala mogućnost da nam netko dozna stvarni razlog, da je Hajrudin pobjegao onog časa kad su most spajali, ne zato jer se plašio sultanovog gnjeva, nego zato jer ne bi izdržao slavodobitničko cerekanje i ismijavanje od strane lokalaca da je most kojim slučajem ljosnuo u hladnu vodu.
Na kraju krajeva, pitam se gdje bi Mostar bio danas na turističkoj karti svijeta da je Sultan kojim slučajem prvo pitao raju za novi most?
