"Idi, pa se liječi!". Rečenica koja je dio arsenala kojeg se na ovim prostorima koristi u verbalnoj komunikaciji na visokom emotivnom nivou (čitaj: prilikom svađe) već odavno dobija drugačiju dimenziju. A ovih dana je posve jasno da ne možeš više svakoga ni poslati da se liječi, makar i prilikom svađe, jer druga su vremena. Ne može više svatko zakucati na vrata bolnice i reći – evo me, došao sam se liječiti! Nema više! Drugi je vakat…
Ima ona jedna epizoda Alan Forda u kojoj autori ismijavaju javni bolnički sustav, pa je bolnica prikazana kao rupetina u koju ljudi dolaze da bi umrli, a ako kojim slučaju požive, izgrist će ih stjenice ili će ih polomiti nimalo nježno medicinsko osoblje u potrazi za novcem.
Bolnicom baulja doktor – specijalist koji na simptome boli u želucu preporuča rezanje noge, a na bol u križima reagira tako što naredi da se pacijentu izvrši lobotomija. I onda treći pacijent kaže – doktore, nije mi ništa! A doktor inzistira da mu je svakako nešto i da je bolje da mu ne laže. Autori stripa, Magnus & Bunker još krajem šezdesetih nacrtali su nešto što je kod nas veoma izvjesno u drugoj dekadi 21. stoljeća.
Raspad sustava dogodio se i definitivno neki dan, kad je Porezna sjela na vrat bolnicama. Bila politička igra ili ne, činjenica je da nemali broj vas odavno ima iskustva da kad ode u bolnicu primijeti kako tamo nema ničega – po potrebne lijekove, sredstva i pomagala šalju vas u grad da nabavite, a nije bio rijedak slučaj da na odjelima nema čak ni tariguza (čitaj: toalet papira). Iako je izgledalo prilično nevjerojatno, čini se da se scenarij kao u Alan Fordu opasno se nadvio nad ovom kotlinom.
A nije da niste mogli pretpostaviti. Sve se moglo vidjeti. Balkanska krčma, praćena halapljivošću struktura i pripadajućim nepotizmom, neminovno se morala sudariti s kapitalističkim pogledom na zdravlje, a u svemu ima stradati naš solidarni sustav zdravstvene zaštite, kojeg smo uzgajali desetljećima i koji je, kakav god da je bio, nudio pristojan nivo zdravstvene zaštite i bolničkog lječenja.
A sada, u zemlji s vojskom nezaposlenih, s vojskom starih, s vojskom uhljeba i halapljivcima koji šapu spuštaju na sve gdje love još ima – dobit ćemo društvo ismijano u Alan Fordu – i u takvom društvu pripadajuće liječenje! I ono malo kadra u koji smo se mogli pouzdati otići će napolje, tamo gdje već odavno važi da je zdravlje najskuplja stvar – i na čemu se i temelji cijena rada u zdravstvu u inozemstvu.
Zapravo smo dobili što smo tražili. To se moglo već davno vidjeti na primjeru zubara, oni su prvi napravili iskorak. Sjećam se, zube sam kao klinac popravljao, vadio i održavao u Domu zdravlja, skupa s ortodontskim uslugama koje su bile na nivou, a zapravo besplatne, odnosno pokrivene sustavom socijalne zaštite. I bilo je sasvim OK.
Nakon toga sam sve češće bio svjedok kako nekadašnje osoblje iz Doma zdravlja odlazi u privatnike, prvo na način pola – pola, a onda i skroz. Najednom si za pravu uslugu morao platiti, nije više bilo džabe, a u Domu zdravlja si mogao eventualno, skoro kao u Alan Fordu, izvaditi zub. I normalno je bilo (makar nije normalno) da ideš za svojim zubarom – u privatnike. I da za svaki popravak vadiš novce iz džepa, sve skuplje i skuplje. Je li bilo realno očekivati da će za zubarima poći i ostali? Naravno, samo što smo žmirili ili govorili – ma hajde, nije važno!
Ako se do sad niste probudili – vrijeme je da otvorite oči! Pogledajte koliko ljudi s kvarnim zubima ima u gradu. Koliko ljudi ima da im smrdi iz usta. I zamislite sada iste te ljude da moraju svaki drugi zahvat na sebi plaćati. Da, odgovor se sam od sebe nameće – bit ćemo bolesno društvo i u onom najbrutalnijem smislu riječi. Elite će liječiti elitu, a vi šošoni umrite!
I kad od sad budeš govorio/la nekome – "Idi, pa se liječi!" prvo dobro provjeri ima li taj novca u džepu. Da ga džabe ne šalješ tamo gdje ga ne žele.
