Težak je to i mukotrpan posao, ali nekad su se od njega gradile kuće, školovala djeca, kupovali automobili… Samo u Vojnićima gotovo svaka kuća imala je po nekoliko Mercedesa. O tome su se snimali televizijski prilozi, izlazile naslovnice u dnevnim novinama.
Danas su, međutim, došla neka druga vremena. Posebno je teško u Šipovači, gdje je sve više njiva zaraslih u korov, a mladih gotovo da više i nema u polju. Pišemo o ljubuškim selima koja desetljećima opskrbljuju Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku krumpirima, rajčicama, lubenicama…
Dok se Vojnići i Veljaci demografski još drže, Šipovača je doslovno ''kleknula''. Ostala je na svega dva mlada poljoprivrednika – Blagu Grbavcu i Gentu Hercegu.
– E moj novinaru, koga danas zanima poljoprivreda? Samo pred izbore puna su im usta domaće proizvodnje, a čim izbori prođu, svatko ide za svojim poslom. Zamislite samo kolika je to pokora – kopati krumpir na 40 Celzijevih stupnjeva i davati ga na tržnici u Čapljini za 0,40 KM, ili oko 0,20 eura po kilogramu – govori jedan od mještana za Slobodnu Dalmaciju.
– Ubila nas je ova godina. Led nas je pogodio u dva navrata i smanjio prinose na nekim parcelama za 30 do 40 posto. Zatim se pojavila i plemenjača, a hladno proljeće dodatno je pomaknulo sezonu za 15 dana – žali se Dubravko Vukojević, svima poznat kao Buco, predsjednik poljoprivredne zadruge ''Plodovi zemlje'' iz Ljubuškog, koja okuplja 187 poljoprivrednika iz kraja, uglavnom proizvođača ljubuškog ranog krumpira.
– Ako se ovakvi trendovi nastave, za deset godina u ovim selima neće više nitko živjeti. Bit će to pustoš, smak svijeta… Nema više pijaca kao nekad, ljudi ih izbjegavaju, svi idu u trgovačke lance koji imaju svoju politiku. Njih nitko ne dira, to su ''države u državi'' – dodaje Vukojević.
– Uvezli su krumpira koliko im treba iz Egipta, Cipra… Kad smo počeli kopati domaći krumpir, oni su postavili svoju cijenu. Ako hoćeš prodati – prodaj po toj cijeni. Ako nećeš, neka ti ostane u zemlji. Što će ljudi jadni? Moraju pokriti troškove, ulaganja – ističe Vukojević.
Jedan dio krumpira završio je i u Hrvatskoj, što je za mnoge bio spas u zadnji čas. Da nije bilo izvoza, godina bi za većinu proizvođača bila izgubljena. Ipak, sad je otkupna cijena u BiH i Hrvatskoj gotovo izjednačena.
– Prva cijena krumpira iz plastenika bila je dobra – oko dvije marke za kilogram (jedan euro) – ali to su male količine. Većina proizvodnje odvija se na otvorenom. Kad je krenula glavna sezona, cijena je počela padati iz dana u dan. U jednom trenutku da nije bilo izvoza u Hrvatsku, mnogi bi počeli bacati ili zaoravati krumpir. Mi godišnje proizvedemo oko 8.000 tona, a ove smo godine, zbog manjih prinosa, došli na oko 6.000 tona – pojašnjava.
Prema njegovoj procjeni, oko 2.000 tona završilo je u Hrvatskoj, uglavnom u trgovačkim lancima.
– Evo, trenutno u Metkoviću jedan trgovački lanac otkupljuje krumpir za 0,26 eura, a prodaje ga po 0,60 do 1 euro. A dovesti krumpir iz Šipovače do Metkovića? To je 35 kilometara, pa granica, papirologija, troškovi… Gdje je tu isplativost? Što smo mi postali? – pita se Vukojević.
U moru crnih vijesti koje su ovih tjedana pogodile hercegovačke poljoprivrednike, ipak se nazire tračak nade.
David Vlajčić, ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, posjetio je Ljubuški i sastao se s predstavnicima gradske, županijske i federalne vlasti, kao i s poljoprivrednicima. Razgovarali su o konkretnim oblicima pomoći.
– U 2026. godini Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo poljoprivrede raspolagat će s oko četiri milijuna eura pomoći za hrvatske poljoprivrednike u BiH. Program će se provoditi putem javnog natječaja. Razgovarali smo o projektima – nama bi ovdje puno značila obnova sustava navodnjavanja i pomoć u podizanju plastenika – zaključio je Vukojević, prvi čovjek ljubuških poljoprivrednika.
