Zbog nejasnih propisa “nestaju” tisuće stanova

Prema nekim procjenama, u našoj zemlji bile su raseljene dvije trećine stanovništva.

Veliki broj ljudi izišao je iz stanova u tzv. društvenom vlasništvu, na koji su imali stanarska prava. Godine 1998. doneseni su propisi koji su davali tim ljudima pravo vratiti u posjed te stanove. I u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj imali su određeni rok da podnesu zahtjev za povrat stana, inače bi izgubili stanarsko pravo, a sudbina tih tzv. “nepotraživanih stanova” bila bi dalje određena.

U FBiH je takva odluka dana na odlučivanje Federalnom ministarstvu prostornog uređenja. Brojni su primjeri gdje su takvi zahtjevi podneseni ili nisu podneseni ili su odbačeni. Već u to vrijeme pokazalo se kako će biti veliki broj tih “nepotraživanih stanova”, a prema nekim podacima iz 2001., takvih stanova je samo u FBiH bilo više od 7500. Budući da su općine raspolagale s tim podacima, bilo je jako teško doći do preciznih podataka. Tomu treba dodati i sigurno toliki broj stanova u RS-u. Onda se postavilo pitanje što raditi s tolikim stambenim bogatstvom.

“Istopio” se stambeni fond

Međunarodna zajednica u BiH se već tada zainteresirala za ovu problematiku i izišla je s prijedlogom da se takvi stanovi koriste u jednoj većoj mjeri za stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih kategorija, dakle osoba koje su slabog imovinskog stanja, a nemaju riješeno stambeno pitanje. Trebalo je se prvo definirati što je to, no onda su određeni lobiji - prije svega, radnika koji su s pravom radili u tim tvrtkama koje su imale svoje stanove - izlobirali da i oni budu ubačeni u taj propis.

Federalno ministarstvo nikad nije donijelo uputu, nego je donijelo Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova 2005. godine, dok je u RS-u sličan zakon donesen prije par mjeseci! Iz međunarodne zajednice, prije svega iz Misije Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), ističu kako u navedenom federalnom zakonu postoji nekoliko ključnih problema.

U dobrom broju tih stanova se nalaze izbjegle i raseljene osobe kojima su ti “nepotraživani” stanovi dodijeljeni kao alternativni smještaj. Prema ovom federalnom propisu, te osobe će iz tih stanova biti deložirane.

- Problem je što taj zakon ne kaže što će biti s tim ljudima, tko će im osigurati i kakav smještaj, ističe u razgovoru za Dnevni list Hajro Pošković, pravni savjetnik u OESS-u, dodavši kako se radi o ljudima koji su početkom 1990-ih propatili, a neki su bili deložirani više puta. Stav OESS-a je da se tim deložiranim ljudima treba osigurati drugi alternativni smještaj, iako to ovim propisom nije propisano, ali jest prijašnjim zakonima, prema kojima je nadležno ministarstvo dužno osigurati im alternativni smještaj.

- Ovaj zakon generira taj problem i on rezultira time da su ljudi po tko zna koji put izbačeni iz tih stanova, kaže Pošković.

Kao drugi problem pojavljuje se i “transparentnost”. Naime, prema podacima koje je iznio bivši ministar prostornog uređenja FBiH Ramiz Mehmedagić, “nepotraživanih” stanova je oko 7500. Taj broj se smanjuje i to rapidno. Postavlja se i pitanje nezakonitog postupanja s tim stanovima. Problem je u tome, pojašnjava Pošković, što je zakon donesen 2005., a onda su županije i općine trebale definirati daljnje kriterije. No, s time se kasnilo i po pet godina i u svemu tome se taj stambeni fond počeo “topiti”.

Restitucija na mala vrata

Zakon poznaje nepotraživane stanove, stanove privatiziranih i neprivatiziranih davatelja stanova na korištenje. Riječ je o tvrtkama, pravnim osobama koje su prije rata svojim radnicima dodjeljivale stanove na korištenje. Spomenuti zakon u FBiH navodi da će stanovima neprivatiziranih poduzeća, primjerice, elektroprivreda ili institucija i općina, raspolagati ta poduzeća koja će te stanove dodjeljivati prema svojim kriterijima, primjerice, radnicima, obiteljima poginulih i slično, svojim posebnim aktom. Međutim, stanovi privatiziranih poduzeća idu jedinicama lokalne samouprave, odnosno općinama koje te stanove dodjeljuju za rješavanje pitanja denacionalizacije, stanova u vlasništvu građana, dodjeljuju bivšim radnicima tih tvrtki, demobiliziranim… i “socijalno ugroženim kategorijama”. No, u istom članu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova iz 2005. se navodi da će županije donijeti propis kojim će regulirati prioritete pa će potom općina svojim aktom dalje propisati konkretnije kriterije – bodovanje.

- Ovaj zakon, zajedno sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, predstavlja početak u procesu restitucije, točnije obeštećenja vlasnika nacionaliziranih i zaplijenjenih stanova, ističe Hajro Pošković, pravni savjetnik u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju. Sam zakon o restituciji, na državnoj razini, naša zemlja čeka faktički od prvih parlamentarnih izbora i sad je negdje u proceduri.

U FBiH je nakon brojnih zakonskih zavrzlama, koje su došle i do Ustavnog suda FBiH, dopušteno svima otkupiti nacionalizirane stanove, uključujući i one koji se nalaze u stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi, osim kategorije “nositelji stanarskih prava na stanovima u vlasništvu građana”.  Riječ je o nacionaliziranim stanovima gdje nikad nije izvršena izmjena u zemljišnim knjigama. Njima jedinima nije dopušten otkup, nego im je rečeno da će dobiti zamjenske stanove, iako su u tim stanovima odrasle i četiri generacije jedne obitelji. Nekadašnji vlasnici po tim zemljišnim knjigama dobit će stanove natrag. Riječ je o tisućama obitelji u cijeloj FBiH, a slična situacija je i u RS-u gdje također imamo na tisuće ljudi koji će biti iseljeni.

No, prema zakonu, nekadašnji vlasnici imaju i pravo na kompenzaciju i oni bi se trebali kompenzirati od općina kroz ove nepotraživane stanove. Broj vlasnika nacionaliziranih stanova, odnosno obitelji koji se nalaze u stanovima u vlasništvu građana po nekim procjenama prelazi 20.000. Sporno je to što imamo općina s jako puno nacionaliziranih stanova, a jako malo nepotraživanih i obratno.

U Sarajevu imamo općine Stari grad i Centar s možda tisuću nacionaliziranih stanova, a jako malo nepotraživanih. No, imamo općina, poput Novo Sarajevo, koje imaju jako malo nacionaliziranih, a veliki broj nepotraživanih. Kompenzacija se ne može dobiti od druge općine, a zakon predviđa da se kompenzacija, ako je općina u nemogućnosti, vrši iz proračuna FBiH koji će biti u krizi i idućih godina.

Dometi ovih zakona su upitni kad je u pitanju restitucija. Općine, osim navedenog problema, moraju iz tih stanova privatiziranih poduzeća pokriti i problem socijalnog zbrinjavanja te bivših radnika.

Nedostaci zakona

Zakonsko rješenje je upitno, prije svega, jer se nejednako tretiraju radnici privatiziranih i neprivatiziranih poduzeća. Činjenica je da neće biti dovoljno stanova za rješavanje pitanja restitucije, a tu imamo i problem rješavanje prava “socijalno ugroženih” osoba.

No, kad se uđe u ovaj propis i bolje analizira, ne postoji neka velika vjerojatnost da će ti stanovi doći u posjed socijalno ugroženih osoba.

Kad pogledamo te propise, vidimo da su zaista male šanse da ti stanovi dođu u njihove ruke. Ako je netko socijalno ugrožen, kako će on kupiti stan, pa makar i po povoljnim uvjetima. Ako je kvadrat stana i 600 maraka, pa i 50, kako će on kupiti taj stan?

Ukoliko zaista postoji istinska namjera da se nepotraživani stanovi dodjele socijalno ugroženim kategorijama bez riješenog stambenog pitanja, bilo je potrebno definirati zakonski okvir koji, recimo, omogućava davanja u zakup nepotraživanih stanova ili subvencioniranje njihove kupnje od nadležnih tijela. Primjetno je da nema pravne definicije pojma socijalno ugrožene osobe/obitelji što daljnje komplicira pristup pravu na stanovanje ovoj skupini. Posebno zabrinjava činjenica da zakonski okvir uvelike ograničava da broj stanova koji se mogu dodijeliti socijalno ugroženim kategorijama bude makar približno adekvatan iskazanim potrebama.

Naime, neprivatizirani davatelji stanova na korištenje nemaju obvezu dodjeljivati stanove socijalno ugroženim kategorijama stanovništva nego se ta obveza prenijela isključivo na fond nepotraživanih stanova privatiziranih poduzeća.

Potrebno je na kraju istaknuti da je Narodna skupština RS-a usvojila sličan propis u drugoj polovici 2011. Razlika je u tome što će se u RS-u nepotraživani stanovi koristiti također za rješavanje stambenog zbrinjavanja nositelja stanarskog prava u sastavu ratom uništene zgrade, te za zbrinjavanje povratnika čija imovina je uništena ratnim djelovanjima, a nemaju drugog smještaja.