Nije valjda da netko misli da će mu u pol mostarskog čelopeka ljudi sjesti van

Turističko sezona u Mostaru počela je žestoko. Nikada prijo tako... Prostor iza franjevačke crkvo u Mostaru franjevci su pretvorili u parking za autobuse. Vozači iz Slovenije kažu daje najveći na teritoriju bivše države, jedino mu onaj u Postojni može parirati.

Pametno su to uradili fratri, jer, ako je nešto crkveno, zašto bi moralo služiti samo za ograđivanje. Ne, ovdje se danas može odjedanput parkirati 55 autobusa, sa svim potrebnim pratećim uslugama. Da nije toga, Mostar bi bio začepljen.

Rijeke turista i ovako prave goleme probleme u prometnoj komunikaciji. Uzalud policija, uzalud semafori. Grad nije uradio ništa na većoj propusnosti turista. Kao da u njemu nikada nitko nije čuo za pothodnike. Mostar ih je imao još u vrijeme austrougarske uprave, zatrpani su ukidanjem uskotračnice.

Pa su u ratu neke kolege naišle na hodnik pod zemljom. I odmah smislili njegovo mistično i mitsko značenje. Kolege drage, to vam je najobičniji prolaz ispod zemlje, kojega je Mostar imao kada su ih imali Beč, Pariz i Prag.

Sad Mostar nema ništa: na njega navaljuje preko milijun turista, i cijeli taj milijun ljudi koji bi svaki grad u nekoj sretnijoj državi pozlatilo, ovdje će samo probleme napraviti, a njihovi planirani troškovi bit će značajno umanjeni. Jer neće stići potrošiti, izgubit će vrijeme i energiju - i volju - provlačeći se kroz uska grla, dodatno zakrčena vanjskim stolovima po uskim sokacima.

Nije valjda da netko misli da će mu u pol mostarskog čelopeka ljudi sjesti van, njih dvjesto u koloni na četiri ponuđene stolice! Ne bi li to trebalo maknuti do kasnih večernjih sati, da se makar malo lakše prođe ionako tijesnim prolazima. No, zalud, zalud, Mostar ne zna iskoristiti golemo zanimanje turista za nj. To je tako, i čini mi se da će vazda biti tako.

Prostor u užoj jezgri grada pogotovo je "napadnut", jer svi žele do glavnog razloga svojega dolaska - Staroga mosta. Ljudi strpljivo čekaju u gužvi, ne bi li napokon došli u poziciju da ga fotografiraju. Oko Mosta natiskani su brojni dućani i restorani, ali turisti uglavnom traže mjesto na kojemu će objedovati i istovremeno promatrali most.

Gotovo je nemoguće prići ovom području u vrijeme turističke špice. Restorani, konobice, mlinovi pretvoreni i sjenovita utočišta, pečenjarnice, naslonjene su jedni na druge. Katkada se ne vidi gdje se oni graniče. Držim to popriličnim neredom, jer tako se otima prostor.

Turistička zajednica s gradskim vlastima mora ovaj problem rješavati u vrijeme dok je Mostar pust, a ne sada se hvatati za glavu.

Prošle godine grad i njegov Most vidjelo je milijun stranaca, ove godine bit će ih mnogo više (samo je u svibnju posjet veći za deset posto nego lani, barem mi tako kažu iskusni turistički djelatnici), i to svi upućeni objašnjavaju aspektom sigurnosti koju turisti imaju ovdje i u susjednoj Hrvatskoj.

To su dvije turistički vrlo povezane sredine: veliki dio dubrovačkih gostiju žele vidjeti i Međugorje i Most.

Aspekt sigurnosti ove je godine punio manji u Grčkoj. I to se ovdje osjeti: turisti su kao voda, negdje moraju "izbiti". To je sjajno za ovu zemlju i ovaj grad. Koji to ne koristi, ali to iskorištava. To je golema razlika!

Najbolju poziciju ima restoran Bella vista, s desne strane rijeke, most se gotovo prstom može dotaknuti. Da bi se došlo do ovog, valja proći kroz vrtove drugih restorana, pa se zna dogoditi da ljudi sjedaju gdje stignu. Jer putokaze od gužve ne vide, pa daj što daš!

Restoran je otvoren desetak zadnjih godina, netipično mu je ime za ovaj dio grada i za ovaj ambijent uopće. Ali je vrlo zgođušan, a samo će rijetki ove godine doći u priliku da ovdje sjednu, osvježe se, objeduju tako blizu mosta. Gužva je tu po cijeli dan. Restoran ima dobre kuhare i finu ponudu. Hercegovačka i mediteranska jela, uglavnom talijanska. Unutrašnjost fino rashlađena, zapravo je ispunjena starinskim predmetima, što je ljudina s najdaljih istočnih strana sigurno zanimljivo promatrati. To je nesumnjivo najbolja pozicija desne obale Neretve.

Da bi turisti mogli lakše do ovih prekrasnih mjesta, valja malo sići i ispod ceste. Prokopati prolaze i sve učiniti dostupnijim, a građanima Mostara ne oduzimati pravo na normalan život u svome gradu.