Kako je proizvodnja razvila Mostar?

Blagaj je do turskog osvajanja bio karakteristično europsko srednjovjekovno naselje s utvrdom u kojoj su stanovnici okolnih naselja tražili utočište u ratnim vremenima. Po dolasku Turaka na važnosti gube mjesta koja su imala povoljan obrambeni položaj, a počinju se razvijati naselja koja su lakše dostupna i imaju perspektivu za razvoj trgovine.

Tako je nastao i Mostar. Do kraja XV. stoljeća, na području Mostara postojalo je nekoliko sela poput Ilića, Cima, Zalika ili Rodoča. U središtu današnjeg grada postojao je samo viseći most pored kojeg se nalazio zaselak u kojem je smješten i garnizon turskih vojnika.

Spominjući nastanak Višegrada, Ivo Andrić u svom djelu “Na Drini ćuprija” kao da spominje nastanak Mostara: “A kasaba i njeno predgrađe samo su naselja koja se uvek neminovno razvijaju na glavnim saobraćajnim tačkama i s obe strane velikih i važnih mostova”.

Mostar je tako nastao na mjestu nekadašnjih rimskih puteva koji su spajali nekadašnju Naronu s unutrašnjosti, ali i mjestu koje spaja Istok sa Zapadom, u zoni interesa tadašnjih moćnih trgovačkih sila.

Usamljeni zaselak s tvrđavama na obalama Neretve je ubrzo postao živo mjesto u kojem se naseljava stanovništvo okolnih naselja, ali i stanovnika iz drugih dijelova Europe, poput Židova i Grka, te Dubrovčana koji osnivaju i vlastitu trgovačku četvrt.

Snažan utjecaj na širenje Mostara su imali zanati, čiji su majstori pokrivali potrebe domaćeg stanovništva, ali su i izvozili značajan dio svojih proizvoda. Blizina Dubrovnika i dubrovačkih pomoraca je povezala Mostar s ostalim dijelovima Sredozemlja, a trgovački putevi su bili usmjereni relativno sigurnim i brzim pomorskim putevima, umjesto sporim i opasnim karavanama po brdovitom Balkanu.

Dubrovčani su skupo naplaćivali svoje usluge, pa su osim cijene prijevoza naplaćivali i taksu od 9% ukupne vrijednosti prevezene robe kao premiju za osiguranje broda. Ipak, ovaj način prijevoza robe povezuje Mostar sa Trstom, Venecijom, Istanbulom, Odesom ili Anconom. Kopnenim putem Mostar je trgovao s Dubrovnikom, Šibenikom, Zadrom i Sarajevom.

Mostar je izvozio sirovu kožu i njene prerađevine, meso, vunu, krzno, med, drvo, ugalj, vino, rakiju, voće i povrće, proizvode od zlata i srebra... Preko jadranskih luka, u Mostar su se uvozili kava, čaj, začini, ulje, sol, oružje, pamuk, svila i ostali proizvodi koji inače ne bi bili dostupni.

Zanatske radnje su prvotno bile vezane za svakodnevne potrebe lokalnog stanovništva, ali kako Mostar postaje trgovačko središte, tako se povećava i broj zanata.

U nekadašnjem Mostaru nalazimo krojače, zlatare, bačvare, zidare, bravare, pekare, sedlare, kožare. Spomenuti i nespomenuti zanati su ostavili traga i u imenima današnjih stanovnika grada kroz prezimena, i to: Kalajdžić, Kujundžić, Ekmečić, Dunđerović, Tabaković, Terzić, Kovač, Bojadžić, Kazaz, Kazazić, Mutap, Mutapčić, Kahvo, Saračević, Demirović, Opančar, Berberović, Ćurčić, Sedlarik, Samardžija, Samardžić...

Zanatski obrti su imali svoje zakonitosti, pa je tako svaki od zanata imao svoje esnafe (cehove). Na čelu esnafa se nalazio ustobaša koji je obično bio i najbolji majstor u svom zanatu. Dužnosti ustobaše su uključivale i podnošenje izvještaja jahibabi koji je vršio nadzor nad esnafima, te praćenje rada ostalih zanatlija unutar ceha.

Pekari i mesari su bili pod posebnim nadzorom vlasti, te su morali zadovoljavati stroge sanitarne uvjete za to vrijeme. Vlasti su u dogovoru s ustabašama formirali cijene proizvoda.

Pored majstora, u zanatskim radnjama su radili i šegrti, koji su imali taj status uz neplaćeni rad najmanje tri godine. Tek po završetku trogodišnjeg stažiranja, šegrti su mogli biti unaprijeđeni u kalfu, a potom i u majstora.

U Mostaru je djelovalo tridesetak zanatskih udruženja od kojih su najveća imale i svoje ulice, a povremeno su izgradnju novih lokacija za smještanje zanatlija financirali vakifi (donatori).

Blizina prometnih čvorišta, bogatstvo resursima i paralelan razvoj trgovine i proizvodnje su omogućili Mostaru stalan napredak od XV. stoljeća. U slučaju da se samo orijentirao na trgovinu, Mostar bi vrlo vjerojatno doživio sudbinu brojnih sličnih mjesta u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku koja su nestala ili su zaustavljena u napretku onog trenutka kad su se trgovačke rute izmjestile.

U današnje vrijeme, grad koji živi samo od trgovine, a nije zadovoljavajuće prometno povezan nema perspektivu razvoja.

Ovdje naravno ne govorimo o tome da se Mostar treba okrenuti nekadašnjim zanatima, već paralelnom razvoju i trgovine i proizvodnje, inače će grad postati potpuno ovisno mjesto na klimavim nogama preprodaje.