Spasojević za Bljesak: Neretva nije akvarij, prijete joj nove vrste riba

Da je Balašević "Blues mutne vode" pjevao prije sedamdeset godina, vjerojatno ga nitko u Hercegovini ne bi razumio. Po enciklopedijama bi tražili "karaša i bandara", a za štuku, soma, pa i grgeča, koji "male ribice guta u slast", možda bi i čuli, ali bi ih rijetko tko vidio ili jeo. Ako i jeste, bilo bi to negdje drugdje, daleko od Neretve.

Danas novinske stupce pune priče o rekordnim ulovima baš takvih, nekada Neretvi nepoznatih, vrsta riba.

Rijeka Neretva i njene pritoke, u prvotnom stanju prije izgradnje hidroelektrana, brana i jezera, sve odreda bile su brze rijeke. Hidroelektrane i njihove akumulacije trajno su promijenile stanište, a novonastali uvjeti pogodovali vrstama koje u prirodnom toku Neretve ne bi imale takvu ekološku prednost.

"Autohtone i endemske riblje vrste su pod sve većim pritiskom uslijed promjena staništa, poribljavanja neodgovarajućim vrstama i širenja alohtonih predatora i kompetitora", kaže u u razgovoru za Bljesak.info ihtiolog Pavle Spasojević.

Ozbiljan i trajan ekološki učinak

"Prije svega, važno je jasno razlikovati nekoliko pojmova. Autohtone vrste su vrste koje prirodno pripadaju određenom području i riječnom slivu. Endemske vrste su još uži pojam, to su vrste koje prirodno žive samo na ograničenom području, često samo u jednom slivu ili nekoliko povezanih voda. Neretva je po tome izuzetno vrijedna jer je jedan od najvažnijih centara slatkovodnog endemizma u ovom dijelu Europe, s vrstama kao što su mekousna pastrmka, glavatica i druge endemske ili autohtone vrste. Gornja Neretva se u međunarodnim izvorima posebno navodi kao područje izuzetne bioraznolikosti i stanište jedne od najrjeđih europskih pastrmki - mekousne pastrmke", pojašnjava Spasojević. 

"Alohtone, strane ili neautohtone vrste su vrste koje prirodno ne pripadaju određenom slivu, nego su unesene ljudskim djelovanjem. One ne moraju uvijek odmah biti invazivne. Invazivne postaju onda kada se uspješno razmnožavaju, šire i počnu negativno utjecati na domaće vrste, staništa ili cijeli ekosustav", upozorava.

Spasojević kaže kako se nove vrste riba u Neretvu najčešće unose kroz poribljavanja, neplanske transfere ribe, bijeg iz uzgoja ili namjerno unošenje od strane pojedinaca.

"Često se radi o ribolovcima koji nisu svjesni dugoročnih posljedica takvog postupka. Njihova želja može biti razumljiva, žele "obogatiti" vodu vrstom koju bi voljeli loviti, ali ekološki učinak može biti vrlo ozbiljan i trajan", pojašnjava.

"Unošenje jedne vrste u sliv kojem prirodno ne pripada nije bezazleno. Rijeka nije akvarij. Ako se vrsta prilagodi, počne razmnožavati i širiti, kasnije ju je gotovo nemoguće ukloniti", upozorava Spasojević.

Trajno izmijenjen riječni ekosustav

Spasojević posebno opisuje soma, smuđa i Šarana, najčešće u javnosti spominjane nove vrste u Neretvi.

Som (Silurus glanis) i smuđ (Sander lucioperca) nisu autohtone vrste za prirodni sustav Neretve. Riječ je o vrstama koje prirodno pripadaju drugim slivovima, a u Neretvi su se pojavile kao posljedica ljudskog unošenja. Smuđ je u neretvanskim akumulacijama prisutan već desetljećima, a som je prisutan u akumulacijama Salakovac i Mostar od poribljavanja koje je izvršeno 1989. godine.

Šaran (Cyprinus carpio) je poseban slučaj jer je kroz stoljeća široko rasprostranjen uzgojem i poribljavanjem, ali u smislu izvorne ihtiofaune Neretve ne treba ga smatrati prirodnom salmonidnom vrstom ovog sliva. On je danas dio mnogih ribolovnih voda, osobito akumulacija i sporotekućih dijelova, ali nije karakteristična vrsta prirodnog hladnog toka Neretve.

Spasojević posebno naglašava kako akumulacijska jezera na Neretvi više nisu prirodno pogodna staništa za autohtone salmonidne ribe, kao što su potočna pastrmka jadranskog haplotipa, mekousna pastrmka i glavatica. Izgradnjom hidroelektrana trajno je izmijenjen riječni ekosustav. Brzi, hladni, kisikom bogati tokovi pretvoreni su u duboke i sporije akumulacije, s drugačijom temperaturom, sedimentacijom, hranidbenim odnosima i ribljom zajednicom.

Takvi uvjeti, smatra, više pogoduju ciprinidnim vrstama, odnosno šaranskim ribama, ali i grabljivicama kao što su smuđ i som. Zbog toga se u akumulacijama ne može očekivati stabilan povratak nekadašnje autohtone salmonidne zajednice u obliku kakav je postojao prije izgradnje hidroelektrana.

"Pregledi stanja ihtiofaune Neretve navode kako je sliv fragmentiran branama i akumulacijama, te je formiranje akumulacija dovelo do značajnih promjena prirodnih ekosustava, stavljajući autohtone vrste pred pritisak prilagodbe ili nestanka.

Drugim riječima, problem alohtonih vrsta ne može se promatrati odvojeno od hidroenergetskih zahvata. Hidroelektrane su trajno promijenile stanište, a novonastali uvjeti pogodovali su vrstama koje u prirodnom toku Neretve ne bi imale takvu ekološku prednost", govori Spasojević za Bljesak.

Velike i slasne, ali opasne vrste

Smuđ i som su predatori, napominje Spasojević. Oni mogu izravno ugrožavati mlađ i manje primjerke autohtonih vrsta, ali i mijenjati strukturu cijele riblje zajednice. Smuđ se u brojnim europskim vodama pokazao kao vrsta koja, kada se unese izvan prirodnog areala, može konkurirati domaćim vrstama, mijenjati ekosustav i negativno utjecati na lokalne riblje zajednice.

Za soma kaže kako je posebno značajan jer je vršni predator, dostiže velike dimenzije i ima širok spektar ishrane. U akumulacijama i sporijim vodama može se dobro održavati i stvarati stabilne populacije.

Ipak, Spasojević kaže treba biti precizan: nije realno očekivati kako će se som i smuđ masovno proširiti u one brze, hladne i očuvane dijelove toka Neretve koji su ostali izvan utjecaja velikih hidroakumulacija. Njihova glavna zona su akumulacije, jezera, sporotekući dijelovi i donji dijelovi sustava. U očuvanim salmonidnim dijelovima Neretve veći problem mogu biti druge vrste i drugi pritisci, uključujući poribljavanje genetički neodgovarajućim pastrmkama, krivolov, degradaciju staništa i hidrološke i klimatske promjene.

Spasojević posebno spominje lipljena (Thymallus thymallus). Iako je lipljen mnogim ribolovcima atraktivna sportska vrsta, u Neretvi se on smatra alohtonom, stranom vrstom. Za gornji tok Neretve postoje podaci koji ga navode kao stranu, alohtonu vrstu, a u nekim lokalitetima zabilježen je i kao vrlo zastupljen.

"Ekološki je to važno jer lipljen zauzima sličnu nišu kao mekousna pastrmka. Koristi slične dijelove toka, slične hranidbene resurse i slične hidromorfološke uvjete. Zbog toga može predstavljati izravnu kompeticiju mekousnoj pastrmki, naročito u dijelovima gdje su populacije mekousne već smanjene i fragmentirane. Mekousna pastrmka je već nestala iz velikog dijela nekadašnjeg areala u slivu Neretve, a preostale populacije su fragmentirane i ograničene", upozorava.

Koje alohtone vrste su potencijalno ili stvarno invazivne u Neretvi?

Među vrstama koje se mogu smatrati potencijalno ili stvarno invazivnim u pojedinim dijelovima sliva Neretve posebno se izdvajaju:

Smuđ - stvarno uspostavljena alohtona grabljivica u akumulacijama, s mogućim negativnim utjecajem na autohtone vrste.

Som - alohtoni vršni predator, posebno važan u akumulacijama i sporijim vodama.

Štuka - u donjem toku i području Male Neretve (Kuti) predstavlja noviji i zabrinjavajući nalaz. Rad iz 2025. godine opisuje prvi nalaz štuke u jezeru Kuti, s napomenom da je štuka već bilježena u pritokama i akumulacijama Neretve u BiH, a da nalaz u hrvatskom dijelu sustava predstavlja širenje distribucije.

Američki pastrvski grgeč - largemouth bass (Micropterus salmoides) - može imati potencijal invazivnosti u toplijim, sporijim i vegetacijom bogatim vodama, posebno u donjem toku, kanalima, močvarnim dijelovima i delti Neretve.

Sunčanica, babuška i druge vrste - mogu biti značajne u jezerskim i sporim tekućim ekosustavima jer mijenjaju odnose u zajednici, konkuriraju domaćim vrstama i mogu utjecati na mrijest i preživljavanje mlađi.

Zaštititi autohtone, kontrolirano koristiti alohtone vrste

Jesu li se alohtone vrste proširile izvan akumulacija?

Spasojević otkriva kako su se alohtone vrste proširile izvan akumulacija, ali ne sve jednako i ne u svim dijelovima. Najstabilnije su u akumulacijama i donjim, sporijim dijelovima sustava.

"Nije za očekivati kako će sve one jednako uspješno naseliti brzi, hladni, očuvani dio Neretve. Međutim, donji tok, delta, kanali, močvarna područja i povezana jezera predstavljaju pogodniji prostor za širenje nekih vrsta", kaže Spasojević.

"Upravo zato su nalazi štuke i američkog pastrvskog grgeča u donjem toku i delti posebno važni. Te vrste treba pratiti jer bi u takvim staništima mogle pokazati invazivni potencijal", zaključuje.

Spasojević smatra kako se alohtone vrste, realno, više ne mogu ukloniti. U akumulacijama Neretve prisutne su desetljećima. Njihovo potpuno uklanjanje nije moguće bez uklanjanja samih hidroakumulacija i povratka prirodnog riječnog toka, što u sadašnjim okolnostima nije realna mjera, smatra Spasojević i dodaje kako treba razlikovati dva pristupa.

"U akumulacijama, gdje je prirodno salmonidno stanište već trajno izmijenjeno, alohtone vrste poput smuđa, soma i šarana mogu se kontrolirano koristiti za razvoj sportskog ribolova, ribolovnog turizma i gospodarenja ribolovnim vodama. To, naravno, ne znači kako ih treba dalje širiti ili unositi u nove vode", zaključuje Pavle Spasojević ihtiolog iz Mostara.