Venecija je poznata kao 'plutajući grad', ali istovremeno i kao 'grad koji tone'. U posljednjih sto godina tlo pod gradom se spustilo za oko 25 centimetara, dok je razina mora porasla za gotovo 30 centimetara, piše CNN.
Kombinacija spuštanja tla i podizanja razine mora izaziva česte poplave pa Venecija još brže tone u vlastitu lagunu.
Za posjetitelje je nestabilan položaj Venecije upravo ono što ih privlači u grad. Drugim riječima, ljudi hrle u Veneciju kako bi ju vidjeli prije nego što nestane.
Pietro Teatini, profesor hidraulike na Sveučilištu u Padovi, došao je na ideju kako spasiti Veneciju. Predlaže da se voda ubrizgava duboko ispod grada čime bi se podiglo tlo na kojem grad stoji.
Teatini smatra da bi se grad tako mogao uzdići za čak 30 centimetara, što bi kupilo barem 50 godina vremena za osmišljavanje trajnog rješenja.
Talijanska vlada trenutačno troši milijune eura godišnje na podizanje protupoplavnih barijera kako bi spriječila propadanje grada, Teatini smatra da je njegova metoda puno efikasnija.
Tijekom svoje povijesti, Venecija je stalno preusmjeravala rijeke i kopala nove kanale kako bi spriječila potonuće. No, tijekom 1960-ih i 1970-ih, crpljenje podzemnih voda iz industrijskog područja Marghera uzrokovalo je propadanje tla, a od 1950. do 1970. Venecija je potonula gotovo 12 cm.
Danas se grad štiti sustavom MOSE, skupom barijerom koja se podiže iz morskog dna i zatvara lagunu pred izuzetno visokom plimom.
No klimatske promjene promijenile su sve. Samo u zadnjih 20 godina razina mora viša od 110 cm, koja uzrokuje ozbiljne poplave, zabilježena je više od 150 puta. MOSE se već aktivirao oko 100 puta, iako još uvijek nije službeno pušten u puni pogon, prenosi Danas.hr.
Svako podizanje brana zatvara lagunu, što utječe na pomorski promet, prirodni sustav ispiranja lagune i cijeli njezin ekosustav. Istovremeno Venecija i dalje tone oko dva milimetra godišnje, dok more raste još brže, pet milimetara godišnje.
Profesor Teatini predlaže da se more ubrizgava u duboke slojeve tla, na dubini od 600 do 1000 metara. Voda bi se pumpala kroz bušotine raspoređene u krugu promjera deset kilometara oko grada, unutar lagune, a da ne izlaze u Jadransko more ili se protežu pod kopno.
Teatini ističe da nije riječ o frakiranju, tehnici koja koristi visoki tlak za razbijanje stijena, već o kontroliranom ubrizgavanju pod niskim pritiskom, bez pucanja stijena.
Ako se voda pumpa prebrzo, mogu se stvoriti pukotine, što bi bilo izuzetno opasno. Testiranje bi trajalo dvije do tri godine, a stajalo bi između 30 i 40 milijuna eura. Ukupni projekt bio bi triput jeftiniji od MOSE-a, koji je već stajao više od šest milijardi.
Teatini se ovom idejom bavi desetljećima. Njegov mentor Giuseppe Gambolati još je 70-ih predložio ubrizgavanje tekućine duboko u tlo. No projekt nikad nije ozbiljno razmotren.
"Moramo početi nešto raditi, i to odmah. Ovo je jedini prijedlog koji je već razrađen i može se testirati sutra, samo trebamo odobrenje", rekao je Teatini.
U ožujku 2025. godine predstavljena je Autorità per la Laguna, državna institucija koja će nadzirati buduće projekte u laguni. Bez obzira na to koji će se projekt izabrati, trošak će se mjeriti u milijunima, ako ne i milijardama eura.
Neki se pitaju vrijedi li spašavati grad čija je populacija pala ispod 50.000, a 70 posto stanovništva preselilo se na kopno zbog turizma i visokih troškova života.
"Prepustiti grad sudbini bila bi najradikalnija opcija. Venecija je jedinstvena, ne postoji drugo mjesto poput nje. I zato je moramo očuvati, ako je ikako moguće, u njezinom prirodnom okruženju", poručio je Teatini.
