Ukrajinac vozio 3700 km i prošao kroz pakao samo kako bi došao do zaručnice u selu udaljenom - 10 km

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od sela Tsirkuni gdje živi Serhij Beljaev pa do Harkiva, gdje mu je zaručnica, tek je deset minuta vožnje. Nakon skretanja na zapadni krak ulice Soborna dolazi se na autocestu E40, a potom na cestu Lesia Serduika i - eto nas.

Barem je bilo tako, dok rat nije počeo.

Ruske snage u samo nekoliko sati prvog dana invazije na Ukrajinu "pregazile" su selo kako bi napredovale prema Harkivu, prvom većem gradu uz rusku granicu. Životi građana promijenili su se tog jutra, a Serhij zbog blokirane ceste nije mogao do svoje 28-godišnje djevojke Natalije Drozd, kao ni do svojih roditelja koji su u Harkivu.

Tada se odlučio za nevjerojatnu avanturu. Profesionalni igrač pokera prevalio je čak 3.700 kilometara kako bi stigao do deset minuta udaljenog grada.

''Otišao sam do ruske granice, zatim kroz Rusiju do Latvije, potom u Litvu i Poljsku kako bih došao do zapada Ukrajine i s te strane stigao do Harkiva. Da, bilo je to pomalo ludo, ali uspio sam'', prisjetio se za britanski The Guardian.

No njegova je priča privukla pažnju ruskih obavještajnih službi koje su ga optužile da je zbog svog putovanja zapravo djelovao kao agent koji odaje ruske položaje ukrajinskoj vojsci. Prolazio je kroz gradove koji su bili pod paljbom, kretao se u smjeru suprotnom od izbjeglica, što je sve njima bilo sumnjivo, no on kaže kako je samo htio stići do svoje Natalije, piše Jutarnji.hr.

Već u prvim danima invazije Beljaev i njegov brat Juri napustili su svoje selo koje je bilo u plamenu i otišli u obližnje selo Strileča, malo sjevernije. Strileča je bila pod okupacijom, ali nije bilo borbenih aktivnosti. Tamo je počeo razgovarati s brojnim obiteljima koje su namjeravale pobjeći u Poljsku. Svojom crnom Hondom Accord pridružio se koloni od četiri vozila.

''Kočnice su mi bile u kvaru, kao i mjenjač, auto je hitno trebao popravak i ispuštao je grozne zvukove, ali nije bilo drugog izbora'', prisjetio se.

Juri, koji ima problema sa srcem, ostao je u selu brinuti o psu, a Serhij je na put krenuo s dvije nepoznate osobe, 28-godišnjim Emilom i njegovom 22-godišnjom zaručnicom Katjom. Krenuli su 4. travnja, nešto iza podneva. Početak putovanja nije bio jednostavan.

''Ruski vojnici rekli su nam da je granica, koja je udaljena svega nekoliko kilometara, otvorena. No to nije bila istina. Morali smo voziti 70 kilometara kroz okupiranu zonu do drugog prijelaza. Morali su proći brojne kontrolne točke, a kada su stigli do granice ruski su im vojnici rekli da ne mogu prijeći''.

Stoga se konvoj okrenuo. Vojnici su ih uputili prema lokaciji za koju se ispostavilo da je "filtracijski kamp".

''Svi smo morali na ispitivanje. Posebno sumnjičavi bili su prema Emilu koji je iz Luhanska, a nije imao ni putovnicu jer su mu dokumenti izgorjeli u napadu, dok mu je u skloništu uništen i mobitel. Emila su skinuli do donjeg rublja kako bi provjerili ima li kakvih tetovaža koje bi dokazale da je na neki način povezan s ukrajinskom vojskom. Zatim su krenuli u pretragu mog telefona. Morao sam sve izbrisati, da nisam, danas bih bio mrtav. Činjenica je da u početku rata nisam sjedio skrštenih ruku i da sam poslao lokacije ruskih vojnih konvoja svojim prijateljima u obrambenim snagama ''priznaje.

Dokumenti su im vraćeni oko četiri sata poslijepodne, svega sat vremena prije početka policijskog sata. Tko god bi se zatekao na ulici nakon 17 sati mogao je biti ustrijeljen.

Beljaev nije znao ni gdje je, niti kojim putem treba krenuti, jer nije bilo prometnih znakova te su vozili po makadamskim cestama.

''Prošli smo most i došli u selo Rubižne. Sjetio sam se da sam tu bio kada sam imao deset godina i kada me brat odveo pecati. Sada je bilo u ruševinama. Most kojim smo morali prijeći imao je samo jednu koliko-toliko očuvanu prometnu traku. Strahovao sam da neće izdržati težinu naših automobila, a ispod njega je provalija od 20 metara'', kazao je.

No uspjeli su prijeći, a na idućoj kontrolnoj točki samo su im mahnuli da prođu. Samopouzdanje grupe je naglo poraslo, no onda se dogodila nesreća. Jedan od vozača počeo je prebrzo voziti te je teško oštetio kotače naletivši na rupu na cesti. Nije bilo moguće nastaviti put. Odvezli su se u najbliži grad Vovčansk, gdje su pokušali naći mehaničara.

''Imali smo nevjerojatnu sreću. Prva osoba koju sam pitao gdje možemo dobiti pomoć rekla je da je automehaničar te nam je odmah popravio kotače. Mogli smo dalje. Granični prijelaz zatvara se u osam sati navečer, bili smo sigurni da nećemo uspjeti, no stigli smo. Vozili smo bez svjetala kada se odjednom ispred nas stvorio vojnik s automatskom puškom. Bili smo na granici'', prisjeća se.

Svi su završili na ispitivanju koje je trajalo oko pet sati, nakon čega su uspjeli prijeći.

''Odlučili smo krenuti desno, ni danas ne znam zašto jer to je bio pogrešan smjer. Vojnici su nam počeli blicati. Bili su naoružani automatskim puškama i vrlo ljutiti. No objasnili smo im da su zalutali pa su nas pustili. Kako je konvoj napredovao, Emil je počeo zbijati crne šale, poput: 'Što je još potrebno da nas konačno ustrijele'. Nataliji sam poslao poruku gdje sam, naljutila se na mene što sam ostavio psa, no nije znala za moj plan da dođem do nje. Bojao sam se da bi nam mogli pratiti komunikaciju'', prisjetio se.

Konvoj je nastavio prema Belgorodu, obližnjem ruskom gradu gdje su uskoro opet zaustavljeni. Ovoga puta završili su na ispitivanju kod agenata ruske tajne službe FSB.

''Bio sam miran jer sam znao da je moj mobitel "čist". Na kraju smo završili ćaskajući o mom poslu, dvadeset minuta sam govorio o pokeru'' rekao je.

U Belgorod su stigli oko pet sati ujutro. Spavali su u autima ispred supermarketa.

''Bili smo svjesni da je ovo neprijateljski teritorij i da se ne smijemo previše opustiti. Odspavali smo dva sata. krenuli smo dalje prema Kursku, Roslavju, Smolensku''. Nakon dva dana puta stigli su na granicu s Latvijom gdje su na prijelaz čekali nevjerojatnih 16 sati. No kada su prešli osjetili su veliko olakšanje.

''Osjećao sam se kao čovjek s pravima nakon dugo vremena. Nazvao sam Nataliju i svoje roditelje te im objasnio što zapravo radim. Natalija mi je rekla da bih trebao ostati gdje jesam jer sam na sigurnom te da imam sreće što sam se izvukao jer muškarci od 18 do 60 godina ne smiju napuštati Ukrajinu. Rekla je da ćemo biti zajedno kada rat završi''.

No, Serhij je bio uporan te je krenuo na 1000 kilometara dug put do Poljske. U Varšavi su njegovi suputnici ostali u izbjegličkom centru, a on je nakon sedam dana oporavka od Covida, kojim se u međuvremenu zarazio, humanitarnim konvojem krenuo prema Lavovu. Morao je proći kroz ratnu zonu, brojne ceste bile su zatvorene, što je dodalo otprilike 100 kilometara njegovom putovanju. Kroz smijeh kaže kako je to ništa ako se vozite 3.700 kilometara kako bi došli do 10 kilometara udaljenog svog grada.

Nakon 11 dana puta stigao je u Kijev i odsjeo kod prijatelja gdje je konačno imao priliku odspavati. Zaputio se dalje prema Poltavi gdje mu živi mlađi brat, ovog puta posve sam. Tamo je kupio lijekove i namirnice za svoju obitelj pa krenuo na samu crtu bojišnice, prema svom gradu. Pozvonio je na ulazna vrata svojih roditelja koji su ga zagrlili. Dao im je namirnice i lijekove te krenuo prema Nataliji, a onda ga je, pedeset metara od njegove kuće, zaustavila policija. Bilo im je sumnjivo što u automobilu ima deke, a tek kada im je ispričao cijelu priču i pokazao žigove u putovnici povjerovali su mu i pustili ga. Tada je mogao zagrliti svoju zaručnicu zbog koje je poduzeo sve ovo, zaključuje ovu filmsku priču Guardian.