Nedavno se navršilo 30 godina od potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma, sporazuma kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog arsenala u zamjenu za sigurnosne garancije od Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Memorandum, potpisan 5. prosinca 1994. godine, predstavljao je značajan trenutak u međunarodnim odnosima.
Kako piše Robert Lawless, izvanredni profesor na Odsjeku za pravo na Vojnoj akademiji Sjedinjenih Američkih Država u West Pointu, njegov značaj danas nije važan samo u kontekstu raspada Sovjetskog Saveza i početka posthladnoratovske ere, već i kao ključni moment u globalnom pokretu za kontrolu nuklearnog naoružanja te primjer međunarodnog rješavanja sporova, osobito u odnosima između velikih sila.
Dana 3. prosinca prošle godine, ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je priopćenje povodom obljetnice Memoranduma, u kojem je osudilo Rusiju jer je "drsko prekršila" svoje obveze prema Memorandumu "i međunarodnom pravu općenito", nastavljajući svoju "agresiju protiv Ukrajine". Ukrajina je istaknula da je Memorandum u trenutku potpisivanja trebao biti "važan korak u jačanju globalnog nuklearnog razoružanja i primjer drugim državama da se odreknu nuklearnog oružja". Također, Ukrajina je trebala biti nagrađena "garancijama sigurnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta".
Ukrajina je izrazila stav da sporazum nije ispunio svoju svrhu i da je "postavio opasan presedan koji je narušio povjerenje u samu ideju nuklearnog razoružanja". Nadalje, istaknula je da je ovaj neuspjeh "doveo do dramatičnog porasta sigurnosnih prijetnji" diljem svijeta, kao i do "aktivnih nastojanja raznih država – od indo-pacifičke regije i Bliskog istoka do euroatlantskog područja – da razviju ili prošire svoje nuklearne arsenale".
Dana 5. prosinca, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova odgovorila je na ukrajinsko priopćenje, optužujući Ukrajinu za vođenje "antiruske propagande" i "kampanje dezinformacija" s "pravno neutemeljenim insinuacijama o Rusiji". Tvrdila je da je Rusija "strogo poštovala odredbe" Budimpeštanskog memoranduma, koji "nije bio međunarodni ugovor", već "skup političkih sporazuma". Također je optužila Ukrajinu da nije "ispunila svoje obveze", između ostalog zbog "otvorenog poticanja radikalnog nacionalizma" i "herojizacije nacističkih zločinaca" u državnoj politici.
Nadalje, ruska glasnogovornica optužila je "Sjedinjene Države i pojedine zemlje EU" da su "grubo prekršile suverenitet Ukrajine" i "aktivno se uplele u njezine unutarnje i vanjske poslove" time što su je "uvukle u konfrontaciju s Rusijom". Upozorila je da bi takve aktivnosti mogle povećati "rizik od izravnog vojnog sukoba između nuklearnih sila".
Tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez skladištio je tisuće nuklearnih bojevih glava u Ukrajini. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Ukrajina je postala nezavisna država i naslijedila značajan nuklearni arsenal, što ju je činilo trećom najvećom nuklearnom silom na svijetu.
I Rusija i Sjedinjene Američke Države bile su zabrinute zbog mogućnosti da Ukrajina zadrži nuklearno oružje. Iako je unutar ukrajinske politike postojala određena rasprava o tome, mnogi su podržavali nuklearno razoružanje. U svojoj Deklaraciji o državnom suverenitetu iz 1990. godine, Ukrajina je već izrazila namjeru da postane "trajno neutralna država" te se obvezala na tri principa nenuklearnosti: da neće prihvatiti, proizvoditi niti kupovati nuklearno oružje.
Neposredno nakon stjecanja nezavisnosti, Ukrajina je započela pregovore s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama o prijenosu nuklearnog oružja sa svog teritorija.
SAD su željele eliminirati nuklearno oružje iz Ukrajine kako bi spriječile širenje nuklearnih država nakon raspada SSSR-a, dok je Rusija nastojala zadržati bivši sovjetski nuklearni arsenal unutar svojih granica. Ukrajina je, s druge strane, zahtijevala sigurnosne garancije i financijsku pomoć za premještaj i eliminaciju oružja.
Godine 1994. postignut je dogovor, potvrđen Trojnom izjavom potpisanom 14. siječnja u Moskvi od strane predsjednika SAD-a, Rusije i Ukrajine. Ukrajina se obvezala odreći nuklearnog oružja u zamjenu za sigurnosne garancije i financijsku pomoć.
Dana 5. prosinca 1994. godine u Budimpešti, ukrajinski predsjednik Leonid Kučma službeno je predao dokument o pristupanju Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT), čime je omogućeno da START I sporazum stupi na snagu. Dugotrajni pregovori završeni su potpisivanjem Budimpeštanskog memoranduma, kojim su SAD, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo dale sigurnosne garancije Ukrajini.
Budimpeštanski memorandum nije međunarodni ugovor u pravnom smislu, već politički dokument koji obvezuje potpisnike da:
- poštuju nezavisnost, suverenitet i postojeće granice Ukrajine,
- suzdrže se od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv Ukrajine,
- ne koriste nuklearno oružje protiv Ukrajine, osim u strogo definiranim okolnostima,
- traže hitnu pomoć UN-a ako Ukrajina postane žrtva agresije.
Iako su SAD, Velika Britanija i Rusija bile glavni potpisnici Memoranduma, Francuska i Kina također su dale slične sigurnosne garancije Ukrajini.
Prema Robertu Lawlessu, Budimpeštanski memorandum ne stvara pravno obvezujuće obaveze za potpisnice, već odražava postojeće međunarodnopravne norme. SAD su tijekom pregovora izbjegavale termin "garancije", inzistirajući na izrazu "osiguranja", kako bi izbjegle bilo kakve pravne obaveze.
Ipak, Memorandum je imao značajan utjecaj na globalnu sigurnost. Da Ukrajina nije pristala na nuklearno razoružanje, svijet bi danas izgledao bitno drugačije. Mnogi u Ukrajini danas izražavaju žaljenje zbog tog poteza, osobito u svjetlu ruske invazije.
Zaključno, iako Budimpeštanski memorandum nije imao pravnu snagu kojom bi se spriječila ruska agresija, ostaje važan politički dokument koji ilustrira složene odnose između međunarodnog prava, nuklearne sigurnosti i geopolitike.
