Demokracija
Američki Kongres odbio je 1915. godine dati ženama pravo glasa
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 110 godina, 12. siječnja 1915. Kongres SAD-a odbio je dati ženama pravo glasa. Radilo se o glasovanju u Zastupničkom (donjem) domu Kongresa, a većinu su dobili glasovi protivnika prijedloga.
Omjer glasova bio je 204 naprama 174, a budući da je za prolaz bila potrebna dvotrećinska većina glasova, pobornicima prava žena nedostajalo je 78 glasova.
U to je doba snažan bio pokret sufražetkinja, koje su se borile za uvođenje prava glasa neograničenog s obzirom na spolnu pripadnost.
Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson imao je određene simpatije prema pokretu za ženska prava, no radilo se ujedno i o razdoblju Prvog svjetskog rata, u kojeg su Amerikanci već tada bili de facto uvučeni (službeno su objavili rat Njemačkoj tek 1917. godine).
Od spomenuta 204 člana Zastupničkog doma Kongresa koji su glasali protiv davanja prava glasa ženama, 171 je član pripadao Demokratskoj stranci, a samo 33 Republikanskoj.
Žene su u SAD-u pravo glasa dobile konačno 1920. godine.
Zanimljivo je da je pravo glasa za žene na teritoriji današnjih SAD je prvi put službeno uvedeno u državi New Jersey godine 1776. posebnim zakonom, kojim se omogućavalo muškarcima i ženama da glasaju ako su prelazili imovinski cenzus od tadašnjih 50 funti (250 dolara).
Godine 1790. je amandmanom to pravo izričito potvrđeno. Međutim, godine 1807. nova izmjena zakona je ženama ukinula pravo glasa, odnosno ograničila ga na muškarce.
U prvoj polovici 19. stoljeća je pokret za žensko pravo glasa bio prilično nerazvijen, te se svodio na izolirane pojedince, čije je stavove tadašnja javnost smatrala egzotičnim. Daleko veći poticaj mu je dao američki građanski rat kojemu su žene na obje strane dale značajan doprinos.
Feminističke ideje, koje su tinjale u okviru šireg pokreta za građanska prava, prvi put su uobličene u konkretni pokret kroz Nacionalno udruženje za žensko pravo glasa (NWSA) na čelu sa Susan B. Anthony osnovano 1869. godine u New Yorku.
Feministički, ili kako se tada nazivao, sufražistički pokret, okupljen oko NAWSA-e, je imao bliske veze s Demokratskom strankom te se nadao kako će pobjeda Woodrowa Wilsona na predsjedničkim izborima 1912. godine pomoći donošenju ustavnog amandmana koji bi svim američkim ženama dao pravo glasa.
Wilson je mlako podržavao pokret, ali se već 1913. stvorila radikalna frakcija Nacionalna ženska stranka (NWP) čije su članice svakodnevno demonstrirale ispred Bijele kuće.
Ostvarenju ciljeva sufražističkog pokreta, slično kao i u Britaniji, bitno je pomoglo izbijanje Prvog svjetskog rata, odnosno ulazak SAD u rat 1917. godine.
Sudjelovanje žena u ratnoj industriji, kao i nade da će ženski glas pomoći njegovoj stranci su konačno natjerale Wilsona da otvoreno podrži sufražistice i od Kongresa zatraži donošenje federalnog ustavnog amandmana.
Zastupnički dom Kongresa SAD je u proljeće odobrio amandmana s 304 glasa "za" i 90 "protiv". Senat SAD je 4. lipnja 1919. amandman podržao s 56 glasova "za" i 26 "protiv". Da bi se amandman usvojio, trebalo ga je prihvatiti 36 država.
Do sredine kolovoza 1920. to je učinilo 35 država. Dana 18. kolovoza 1920. to je učinila Skupština Tennesseeja, i to zahvaljujući ključnom glasu 24-godišnjeg zastupnika Harryja T. Burna koji je ispočetka mislio glasati "protiv", ali se predomislio kada ga je majka u pismu pozvala da podrži amandman.
Novi, Devetnaesti amandman Ustava SAD omogućio je ženama pravo glasa na cijelom području SAD.