Što je sljedeće, Karleuša izaziva Shakiru?

U državi koja je pod čizmom naprednjaka, a zapravo radikala, odavno prestala biti prostorom civiliziranog društva i pretvorena u jeftinu, agresivnu parodiju, najnoviji predizborni vapaji režima za televizijskim sučeljavanjima ne predstavljaju nikakav demokratski iskorak.

Kada prepisivač Siniša Mali na Instagramu glumi autoritet i poziva profesora i bivšeg guvernera Dejana Šoškića na nekakav ekonomski duel, a njegov politički guru Aleksandar Vučić panično juriša na kardiologa doktora Iliju Srdanovića, to nije poziv na dijalog. To je klasičan, proziran i očajnički manevar autokratskog aparata kojem se pod naletom više od 70.000 potpisa građana za "Studentsku listu" opasno trese tlo pod nogama, pa pod svaku cijenu pokušava uvući struku, znanost i elementarnu pristojnost u blato u kojem jedino zna plivati.

Odgovor na pitanje iz naslova zapravo je jedini mogući, zdravorazumski odgovor, koji bi svaki misleći čovjek trebao dati vladajućoj garnituri. Zašto bi, zaboga, ozbiljni ljudi s međunarodnim ugledom i stvarnim diplomama trošili svoje vrijeme na raspravu s likovima koji su od državnih institucija napravili privatni obrt, a od istine rastezljiv pojam?

Kad zavlada ''Insomnija''

Pristati na ovakav format "sučeljavanja" značilo bi prihvatiti potpunu normalizaciju ludila. Ako bismo krenuli tom logikom, granice apsurda više ne postoje. Pa zapitajmo se što je sljedeće? Hoće li možda Jelena Karleuša sutra javno pozvati Julija Iglesiasa na natjecanje u pjevanju ili Shakiru na dvoboj u prirodnoj ljepoti? Hoće li Dragan J. Vučićević, glavni i odgovorni urednik režimske medijske tvornice laži, pozvati Dragoljuba Dražu Petrovića na akademsku debatu o slobodnom novinarstvu i etici u medijima? Hoće li lokalni šverceri s tržnice držati predavanja o makroekonomiji na Ekonomskom fakultetu? Poziv Siniše Malog Dejanu Šoškiću ima točno tu razinu bizarnosti i besmisla. To nije razmjena argumenata, to je pokušaj da se neznanje i lopovluk proglase ravnopravnim sugovornikom znanju i poštenju.

Aleksandar Vučić i anatomija autokratskog kukavičluka

Pogledajmo najprije vrhovnog komandanta ovog cirkusa. Aleksandar Vučić je školski primjer autokrata koji već duže od desetljeća vlada isključivo pomoću beskrajnih monologa, montiranih konferencija za novinare, zastrašivanja i apsolutne kontrole nad medijskim prostorom. Čovjek koji je izgradio sustav u kojem je svaka konstruktivna kritika proglašena državnim udarom i izdajom, a neistomišljenici "stranim plaćenicima" i "ološem", odjednom pred ove izvanredne izbore glumi političkog junaka spremnog za debatu.

No, to nije hrabrost. To je čisti kukavičluk zakamufliran u agresiju. Vučić poziva na duele samo onda kada je stopostotno uvjeren da su pravila igre postavljena tako da on drži i mikrofon, i kameru, i režiju, i suca. Njegov ponovni poziv dr. Srdanoviću nije poziv na civiliziranu debatu, nego namjera da se organizira javni linč pred naručenom publikom i uz asistenciju režimskih tabloida. Vučić žudi za televizijskim duelom jer mu je najdraže postavljati pitanja samom sebi, a u nedostatku argumenata protiv čovjeka s liječničkom i profesorskom karijerom, preostaje mu jedino pokušaj da ga uvuče u svoju estradnu kaljužu. Kada mu je kardiolog na taj jeftini trik mirno odgovorio porukom od četiri riječi, "Ignore je jako bolan", autokratski ego se toliko rasprsnuo da je doktoru u roku od nekoliko sati ugašen Instagram profil. Eto kako izgleda njihova "debata" i "sloboda medija" kada ne mogu dobiti tvoj pristanak na sudjelovanje u njihovoj laži. Jednostavno ti ugase glas.

Siniša Mali i profesor kojeg poziva na duel

A odmah do njega stoji njegov vjerni operativac, ministar financija u tehničkom mandatu Siniša Mali. Čovjek s toliko političkih lica i preletačkih faza da je teško popamtiti koje odijelo trenutno nosi. Danas glumi čuvara državne blagajne, a namjerno zaboravlja da je i sam bivši "žuti" kadrovik koji je zanat pekao upravo u Agenciji za privatizaciju iz tog istog, za njega danas "mrskog i lopovskog", bivšeg režima.

No, političko konvertitstvo je manji dio njegova moralnog problema. Siniša Mali je čovjek čije je ime u akademskim i javnim krugovima trajno i neizbrisivo postalo sinonim za krađu tuđeg intelektualnog truda. Dokazani plagijator čiji je doktorat nakon dugogodišnje borbe sveučilišne zajednice službeno poništen zbog prepisivanja, danas preko društvenih mreža uz uvrede poziva jednog Dejana Šoškića da "sučele ekonomske planove".

Zamislite taj stupanj društvene degradacije. Čovjek koji ne zna napisati vlastiti znanstveni rad bez prepisivanja tuđih pasusa ocjenjivao bi rad profesora Ekonomskog fakulteta i bivšeg guvernera Narodne banke Srbije. Iz te perspektive legitimno je postaviti pitanje. S obzirom na to da je sve u vezi s likom Siniše Malog pod debelom sumnjom plagijata, ne bi li nas zapravo trebalo čuditi ako i ovo sučeljavanje ne planira jednostavno plagirati? Možda su mu savjetnici već prepisali neku staru debatu, možda su mu pripremili unaprijed napisane odgovore na šalabahteru, jer on drukčije, bez tuđeg truda, ne zna funkcionirati. Možda će AI guru Željko Mitrović umjetnom inteligencijom iraditi to sučeljavanje.

Izvesti Malog pred Šoškića u poštenoj ekonomskoj raspravi bilo bi ravno izvođenju učenika uhvaćenog u prepisivanju pred strogog profesora na popravnom ispitu. I on je toga svjestan. Zato i postavlja ultimatum da emisija mora ići isključivo "uživo", računajući da će galamom, agresijom, prekidanjem i jeftinim populističkim floskulama uspješno sakriti prazninu u vlastitom znanju i kredibilitetu.

Tišina koja ruši režim

Nasuprot ovom duboko kompromitiranom dvojcu stoje ljudi koji predstavljaju sve ono što je ovaj režim godinama sustavno pokušavao uništiti, obrazovanje, struku, smirenost i moralni integritet. Profesor Dejan Šoškić i dr. Ilija Srdanović pokazali su kako se brani dostojanstvo profesije. Odbijanjem ulaska u ring s rastezačima istine, oni su im zadali najteži mogući udarac.

Raspravljati s autokratom koji bježi od slobodnih medija i plagijatorom koji bježi od bazične akademske čestitosti nema nikakvog smisla. Oni ne traže istinu, ne traže rješenja za ekonomiju niti ih zanima životni standard građana. Oni traže publiku za svoj cirkus i legitimitet za svoje laži.

Najveća kazna za takav agresivni, populistički režim nije kontraargument koji će njihova medijska mašinerija ionako odmah preglasati, izrezati i spinati. Najveća kazna je ostaviti ih potpuno same u tom televizijskom studiju. Ostaviti ih ogoljene u vlastitom primitivizmu i nervozi, da viču u prazno, dok pristojna, obrazovana i slobodna Srbija prolazi pokraj njih, odbijajući sudjelovati u njihovoj lošoj predstavi. Jer u državi koja vapi za normalnošću, najviši moralni čin nije pristanak na igru pod njihovim uvjetima. Najviši moralni čin je odbijanje ringa s ljudima koji ne poštuju ni zakone, ni znanje, ni vlastite građane.