Raguž: Kako Hrvatska pristaje na ovakav zakon o plinovodu?

''Ne iznenađuje što su vladajuće hrvatske strukture bespogovorno pristale na sve, no postavlja se glavno pitanje: s obzirom na realne rizike strateškog učinka ovako koncipiranog projekta, kako je moguće da Republika Hrvatska pristaje na sve ovo?'', pita federalni zastupnik i čelnik HRS-a, Slaven Raguž, u komentaru na prijedlog Zakona o južnoj plinskoj interkonekciji.

Raguž naglašava kako je polazišna pozicija vladajućih hrvatskih aktera u BiH bila da je projekt Južne interkonekcije definiran je kao strateški nacionalni interes, uz jasnu distancu prema modelu u kojem je nositelj projekta BH Gas.

Tri teze

''Argumentacija je počivala na tri teze: institucionalna neravnopravnost (sjedište i upravljanje u Sarajevu), nedostatak referenci i kapaciteta za realizaciju kompleksnog infrastrukturnog projekta od strane BH Gasa, te potreba zaštite lokalnih interesa prostora kroz koje trasa prolazi, prvenstveno u HNŽ, ŽZH i HBŽ. Minimum minimuma bilo je sjedište nove tvrtke u Mostaru, sudjelovanje u upravljačkim strukturama (spominjalo se poduzeće s vlasničkim udjelima Plinacro-a i EPHZHB), zaštita lokalnih sredina kroz mehanizme upravljanja itd. Novi prijedlog zakona ne rješava niti jedan od osporavanih argumenata, osim činjenice da više nije više nositelj projekta BH Gas sa sjedištem u Sarajevu, koji nema iskustva s projektom ovolikih dimenzija, nego AAFS Infrastructure and Energy d.o.o. Amera Bekana, tvrtka sa sjedištem u Sarajevu (kao i BH Gas) i koji nema baš nikakvog iskustva s projektima ovolikih dimenzija (kao i BH Gas)'', navodi Raguž.

Upozorava kako ''nema sjedišta u Mostaru, nema sudjelovanja u upravljačkim strukturama i, ono što je u svemu najbitnije, novi Zakon ne samo da niti jednim mehanizmom štiti 'hrvatske prostore' kroz koje trasa prolazi, nego, dapače, dodatno derogira lokalne interese''.

Sav rizik na lokalnim zajednicama

''Lokalne sredine i županije preuzimaju sve rizike i obveze na sebe, dok ekonomski i infrastrukturalni benefit ide u Sarajevo'', smatra Raguž.

Dodaje kako Zakon niti u jednom segmentu ne predviđa obvezne lokalne priključne točke niti rezervaciju transportnog kapaciteta za lokalne distributere, sudjelovanje lokalnih zajednica u prihodima od transporta plina ili tranzitnih tarifa, standardizirani kompenzacijski model za pravo puta, služnosti i korištenje javnog zemljišta, institucionalizirano sudjelovanje županija/JLS u upravljačkim ili nadzornim strukturama projekta.

''Ne postoji niti jedan definiran mehanizam zaštite za slučajeve havarije. Nema definiranih odgovornosti (što je EU standard), minimalnih osiguranja itd. Novi zakon sustavno prebacuje prostorni i administrativni teret na lokalne jedinice, dok se ekonomski i vlasnički benefiti koncentriraju na razini investitora i viših razina vlasti, odnosno: Sarajevo.  No, temeljni problem je ekonomska održivost. Sve studije izvodljivosti rađene su za model prijašnjeg zakona, s pristupom međunarodnim financijskim institucijama i drugačijim troškom kapitala. Novi zakon uvodi privatnog investitora, ali bez javno dostupne cost-benefit analize. Kolika je realna potražnju za plinom u BiH? Koliki su kapitalni i operativni troškovi u uvjetima privatnog financiranja? Što ako se dogodi tzv. podkorištenost kapaciteta?'', naveo je, između ostalog, čelnik HRS-a.

Prijenos kontrole

Smatra da je ''posebno problematično'' što se proširuje opseg projekta, bez paralelnog dokazivanja da postoji tržišna potražnja koja opravdava takvu dimenziju.

''Tu dolazimo do najosjetljivijeg segmenta, a odnosi se na mogućnost prijenosa stvarne kontrole nad projektom kroz vlasničke i financijske strukture. Iako zakon formalno uvodi parlamentarnu kontrolu nad promjenama vlasništva investitora, istovremeno predviđa široke iznimke za financiranje i refinanciranje, konvertibilne instrumente, opcije i osiguranja, interne reorganizacije i prijenose ekonomskih interesa'', naveo je.

Smatra da se otvara prostor za scenarij ''u kojem investitor djeluje kao posrednički kanal, a projekt postaje platforma za kasnije restrukturiranje vlasništva ili monetizaciju kroz sekundarne transakcije''.

''To samo po sebi nije nezakonito, ali u kontekstu strateške infrastrukture, na štetu najvećim dijelom hrvatskih lokalnih sredina, zahtijeva znatno stroži regulatorni okvir nego što je ovdje predviđen. Dakle, novi zakon o Južnoj interkonekciji pokazuje ekstremnu nedosljednost između javnog govora s kojim se osporavao stari model i ovoga što je definirano kao 'novo'. U ovakvom obliku se otvara niz pravnih, ekonomskih i institucionalnih rizika koji će se materijalizirati tek u fazi implementacije, a rizik svega preuzimaju lokalne sredine koja ni na koji način ne profitiraju, niti imaju minimum kontrole'', objavio je Raguž.