Na današnji dan prije 40 godina, 11. ožujka 1985. Mihail Gorbačov izabran je za generalnog sekretara CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza.
Zbog propasti SSSR-a dogodilo se da je Gorbačov ujedno bio i posljednji generalni sekretar u povijesti. Zanimljivo je da je Gorbačov na tu funkciju izabran svega nekoliko sati nakon smrti prethodnog generalnog sekretara – Konstantina Černjenka. Naime, Černjenko je umro uvečer 10. ožujka, a Gorbačova je Centralni komitet izabrao odmah nakon početka sljedećeg dana.
U trenutku izbora za generalnog sekretara Gorbačov bio najmlađi član Politbiroa. Bili su to navodno najbrži izbori u sovjetskoj povijesti. Politbiro je predložio Gorbačova, a Centralni ga je komitet zatim izabrao.
Stjecanjem položaja generalnog sekretara Gorbačov je postao de facto lider Sovjetskog Saveza. Kasnije je postao još i predsjednik prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, a od 1990. Gorbačovljeva se funkcija nakratko zvala i predsjednik Sovjetskog saveza.
Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. u mjestu Privolje, a diplomirao je pravo na Moskovskom sveučilištu 1955. Politički je napredovao u Stavropoljskom kraju, gdje je 1970. postao prvi sekretar regionalnoga partijskoga komiteta, a 1971. član CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza – KPSS-a.
Prešao je 1978. u Moskvu te je kao štićenik partijskog ideologa Mihaila Suslova i šefa KGB-a Jurija Andropova brzo napredovao: 1978. sekretar CK KPSS-a za poljoprivredu, 1979. kandidat za člana Politbiroa, a 1980. punopravni član Politbiroa CK KPSS-a. Istupao je s reformskim zamislima Andropova kao generalnog sekretara CK KPSS-a.
Potaknuo je program brze tehnološke modernizacije gospodarstva i državne uprave. Zbog slabih rezultata 1987. potaknuo je korjenitije reforme radi oslobođenja kulture od političke stega i radi veće slobode tiska (glasnost), kao i restrukturiranja gospodarskog i političkog sustava (perestrojka), uvođenjem tržišnih mehanizama i elemenata izborne konkurencije (liste s više kandidata, tajni izbori).
Usmjeravao je vanjsku politiku prema smanjivanju napetosti između velesila te okončanju hladnoga rata. U prosincu 1987. potpisao je s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom sporazum o uništenju zaliha nuklearnih projektila srednjega dometa, a tijekom 1988–89. nadzirao je povlačenje sovjetske vojske iz Afganistana.
Njegova je politika ohrabrivala reformske promjene u državama Istočnoga bloka, a kada su 1989–90. uspostavljene nekomunističke vlade u Poljskoj, DR Njemačkoj, Madžarskoj i Čehoslovačkoj, složio se s odlaskom sovjetske vojske iz tih država. U ljeto 1990. pristao je na ujedinjenje Njemačke.
Kako bi učvrstio svoju vlast, u listopadu 1988. preuzeo je i mjesto predsjednika prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, kojemu su ustavnim promjenama bile dane široke izvršne ovlasti. U ožujku 1990. izabran je za prvoga predsjednika SSSR-a.
Njegova je reformska politika dovela do demokratizacije i decentralizacije sovjetskog društva i države, ali nije mogla riješiti sve dublju gospodarsku i političku krizu.
Za neuspjelog puča konzervativnih snaga u kolovozu 1991., dok je tri dana bio u kućnom zatvoru, izgubio je politički utjecaj, a njegovu je ulogu preuzeo predsjednik Ruske Sovjetske Socijalističke Republike Boris Jeljcin.
Nakon odluke konstitutivnih republika da umjesto SSSR-a uspostave Zajednicu neovisnih država, Gorbačov je 25. XII. 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, pa je ta država prestala postojati.
Za doprinos svjetskom miru dobio je Nobelovu nagradu za mir 1990. Bo je aktivan kao kritičar režima Vladimira Putina. Njegova knjiga Perestrojka prevedena je na sve važnije svjetske jezike.
