Naplata parkinga u Mostaru? Može! Imaju je toliki europski gradovi, pa zašto ne bi i Mostar? I mi smo, na kraju krajeva, u Europi. Naplata parkinga je sasvim normalna stvar, ako služi svrsi. I ako se nađe pečat da se ozakoni. I ako građani budu poštovali znakov..ovaj, satove.
Ali... gdje je pečat? I gdje je svrha? I kome satovi otkucavaju?
U nas uvijek mora biti i to ali. A kako i neće biti ali, kad je u nas svako rješenje nepotpuno, polovično, nedorečeno, a u ovom slučaju i pomalo maglovito u svom izvršenju. Otpočetka.
Jad za pješaka
Otpočetka traljava kampanja „Mostar-grad za pješaka“ nemušto se pokušala nametnuti kao humano objašnjenje projekta naplate parkinga, u trenucima kada je čitav grad brujao da je taj projekt prvenstveno tu da bi se zbrinuo onaj višak zaposlenih iz gradske uprave. A, ako ćemo pošteno, sve je i izgledalo tako, projekt je izlazio u javnost nekako na vrat-na nos, preko reda, na buku, krišom. Iscrtavali se parkinzi, nabavili pauci, dobavljala oprema, a bez da je sve i ozakonjeno u proceduri kakvu trebaju proći svi gradski projekti. Gradonačelnik drukao, oponenti gruntali. Jeb'o lud zbunjenog. A taj seks traje već duže vrijeme.
I oteglo se, postavši kao i sve u ovom gradu politički problem, u kojem jedni potežu na jednu, a drugi vuku na drugu stranu. Onda su projektanti, i sami ne znajući kako to zbilja treba izgledati, iznervirali građane, koji su dobili opravdan dojam da će u budućnosti morati plaćati parking ispred vlastitih vrata, tamo gdje ga nikada nitko nije plaćao. Podijelile se zone, izbacili se cjenovnici, a da nitko zapravo nije rekao što zbilja mi građani dobivamo, a što gubimo ovim projektom. Život nas naučio, smrdjelo nam na još jednu prijevaru.
Dakle, građani, vidno iznervirani stalnim najavama novih nameta u sveopćoj besparici (sjetite se samo propalog pokušaja nametanja upravitelja zgrada!)dočekali su, posve očekivano, na nož ideju o plaćanju parkinga, a kako i ne bi kada su im je objasnili k'o ni sebi, a k'o ni drugom.
Imamo rješenje, al' ne kužimo problem
Naravno, ne objasnivši ni sami sebi najbolje ovaj projekt (najvažnije bilo reći da nam ga je Zagreb poklonio, to je valjda garant bezgrešnosti?), ljudi iz Gradske uprave, baš kao i oni pjesnici što ne vjeruju u vlastite stihove, nisu mogli poentirati ni na Gradskom vijeću, gdje opet postoje vijećnici koji bi rekli NE sve da je projekt med i mlijeko. I ne samo zato jer ne vole med i mlijeko, nego jer su im tako rekli. I tako, malo prepucavanja po novinama, malo natezanja po Gradskom vijeću – i prođe dosta vremena, a naplate parkinga nigdje! No, s proljeća, evo nje opet!
A s proljećem eto natrag i legendarnog objašnjenja projekta: „Dugogodišnji problemi parkirališnih mjesta i prometnog kolapsa koji se nerijetko bilježi na gradskim prometnicama Mostar uskoro će biti samo stvar prošlosti.“ Bilo bi lijepo da je logično, ali nije logično. Ne riješava se prometni kolaps naplatom parkinga na ovaj način, nego sveobuhvatnim remontom infrastrukture, prometa i promjenom navika i načina razmišljanja!
Naplatom parkinga se rješava samo prazna kasa i višak uposlenika s drugih mjesta. I ništa više. A što se tiče kolapsa na ulicama, makar više nitko ne spominje naplatu u dvorištima između zgrada, nego samo na najfrekventnijim ulicama, mi opet imamo problem, možda i veći nego ranije. Jer, gdje će sada ovi što ne žele parkirati i platiti parking, nego u dvorišta, među zgrade, gdje se parking ne plaća? A tu ćeš tek vidjeti frke.
O'kle gužva, brate?
Ostavimo se na trenutak plaćanja parkinga, idemo u genezu problema – tko zapravo pravi gužvu na gradskim ulicama? Gužvu prave svi oni koji autom idu u grad, a to su, prije svega, građani koji iz svojih naselja s oboda grada idu u centar, kamioni koji voze kroz grad, dostavna auta koja zakrče promet, nesavjesni vozači s upeljena sva četiri žmigavca gdje im se prohtije– i , možda najvažnije, gužvu prave svi oni uposlenici koji rade u gradu, a dolaze iz okolice grada ili udaljenih mjesta, a stižu kao po pravilu svaki sam u svom autu.
Ove prve, dakle građene grada, je lako riješiti, a koliko lako pokazalo se u prilično uspješnoj implementaciji novih taksi tvrtki u gradu. S proljećem dosta ljudi ide i pješice. Mostar svojom konfiguracijom pogoduje pješacima, nažalost, ne i infrastrukturom. Ima napretka na tom planu, ali ne baš da je brz.
Kamioni su posebna priča, kao i autobusi. Vječna gradnja obilaznice krivac je za kamionski promet, a za gužvu koju prave autobusi traljavo odrađena raskrižja i ružno nakalemljena infrastruktura. Dostavna vozila na najvažnijim i najprometnijim cestama također su problem infrastrukture, gdje nisu planirani ili su potpuno zaobiđeni posebni prilazi za opskrbu. A bezobraznici kojima je lijeno tražiti parking pa upale sva četiri ili se propnu na pločnik problem su policije, i to lako rješiv.
Kad će taj petak?
No, ovaj zadnji problem je ujedno i najveći. Vozači kojih uglavnom nema vikendom, a tu su radnim danima. Ne, ne zagovaram rampu na Žovnici, na Buni ili u Potocima. Božesačuvaj. Mostar je centar Hercegovine i red je da mu gravitiraju svi Hercegovci. Tako je sada, tako je bilo i ranije. No, ranije se u grad dolazilo autobusom, na posao se dolazilo organiziranim prijevozom, a tko bi došao privatnim autom, dolazio je natrpan susjedima ili kolegama s posla. Svejedno svaka iole ozbilnija tvrtka imala je nekoć i ozbiljan, veliki parking. U školu su „vozari“ dolazili autobusom, a ne vlastitim autom. Danas klinci silaze u grad s vlastitim autima i to je kao normalno, zar ne? Uposlenici javnih tvrtki silaze svojim autom. Ne, nije to pitanje standarda, nego problem (ne)kulture življenja koju smo svi mi prešutno prihvatili i na koju smo se svi navikli. To je princip „svojim autom i u klozet“.
Za to nisu izravno krivi vozači koji dolaze sa strane u grad autom, nego i sam grad koji nije osigurao dovoljno parkinga ni za svoje stanovnike (kolike samo nasađene razne bašte, terase, kiosci..), a kriv je i onaj koji im je dao posao u tvrtki, a da im pritom nije osigurao ni javni prijevoz ni parking. I opet je kriv taj isti Grad (odnosno Gradska uprava) koja je dozvolila da se parkinzi pretvore u privatne poslovne prostore, te da tvrtke usele u zgrade koje nemaju ni par vlastitih parkirališta. Okrenite se oko sebe, koliko bajnih tvrtki ima zgrade u centru grada, a bez ijednog parkinga, koliko samo poslovnih prostora, čitavih centara nema ni dvadeset iskoristivih parkirnih mjesta? I gdje će svi ti radnici svakog jutra? Naravno, između naših zgrada, u naša dvorišta, na gomilu! Hoće li to riješiti plaćanje parkinga? Nažalost, odgovor već znate.
Riba smrdi i od glave i od repa
Da se otpočetka krenulo pošteno i krajnje ozbiljno u ovaj projekt, trebalo je problem rješavati od temelja. Prvo i osnovno je bilo, uz najavu plaćanja parkinga u centru grada, osigurati stanarima markice ili naljepnice za parkiranje ispred svojih zgrada, pa tko nema markicu s adresom – pauk! A najvažnije, trebalo je osigurati velike parkirne prostore i na obodima grada. Onda bismo imali i glavu i rep projekta. Zapravo, to je trebalo učiniti odavno, prvom najavom MO Parkinga. Kao što takva parkirališta postoje u svim razvijenim gradovima Europe, u nas bi također riješila stvar. Sigurni parkinzi s kojih se onda ide u centar grada. Evo, recimo, lokacije Sjevernog i Južnog logora, Rodoča mi prvi padaju na pamet. Tamo gdje su danas ledine naše zajedničke sramote, pune PVC kesa i smeća, tamo su se mogli bez velikog ulaganja napraviti parkinzi, sve s čuvarima i pratećim osobljem. Tu bi ljudi koji dolaze u grad mogli doći autom, a kad bi se parkinzi fino uredili, mogli su biti i samoisplativi. Odličan primjer je parking kod Franjevačke crkve. Otuda bi se do grada stizalo taksijima ili autobusima . Pa da nam gradski autobusi konačno dobiju svrhu, da ne budu sablasno prazni, a s njima da i čitavo javno poduzeće koje obavlja gradski prijevoz dobije svrhu postojanja! I taj parking bi se plaćao, ali, koliko znam, svaka tvrtka ima obvezu platiti radnicima, a većina ih i plaća, troškove prijevoza. A troškovi prijevoza, dragi moji, to nije samo gorivo!
Znači, da smo to uradili, imali bismo manje automobila u centru grada, živnuo bi javni prijevoz, a uposlenici ne bi bili zakinuti. Pauci bi postali sredstvo kontrole civiliziranog prometa, a ujedno bi i većina građana s oduševljenjem pozdravila projekt. Ali ne, oci projekta obećavaju parkinge tek kad nakupe para od parkinga. Zvuči malo nelogično.
Plati pa klati!
Ali bi bilo logično sljedeće - tko želi parkirati pod svoj ured ili pred ulazna vrata, a da nije njegov, ima to i platiti, svaki dan po par maraka više nego na onom, recimo rodočkom parkingu, nakupi se dovoljno da svakome prisjedne parkiranje tog tipa. I tu je smisao najavljene naplate parkinga u Mostaru prihvatljiv. Ali je, nažalost, nepotpun. Nema parkinga u Rodoču, nema odlično riješenog javnog prijevoza i što onda? Gdje će on parkirati? Kao što sam već par puta iznad napisao – među zgrade, ako tu još uopće bude mjesta, a sigurno onda i na dječja igrališta (ako je još koje ostalo), na travnjake (ukoliko ih još ima s travom, umjesto blata i šuta) u prolaze, pod balkone, sa sva četiri...
Znači, da zaključim, samo najavljenim rupama za buduće parking-satove i budućom naplatom parkinga na glavnim džadama nećemo otjerati auta i riješiti problem. Ovako kako smo krenuli, samo ćemo ih poplašiti da se uvuku u već postojeću gužvu među zgradama. Koja će onda prijetiti još većim neredom. Već vidim lomljenja brisača, jaja i trulu krtolu kako lete s balkona i slične stvari.
Ali od Grada koji rekonstruira pločnik, ali stane na pola posla, koji zamisli rupe sa zemljom na tim istim pločnicima pa ih ostavi da zjape s preko neke stvari nasutom zemljom bez ikakvog posađenog cvijeća, od Grada koji izgradi fontanu na Trgu koja, gle čuda, nema odvod, od Grada koji napravi javni WC, pa ga drži zatvorenim, od Grada koji godinama ne kuži da se autobus ne može smotati na cesti baždarenoj po Fići, od Grada koji godinama tolerira izvođača horizontalne signalizacije čiji „kreč“ blijedi nakon par dana, nisam ni očekivao cjelovito rješenje po pitanju naplate parkinga.
Očekivao sam, nažalost, kao i većina vas, onu „take the money and run“ varijantu, u kojoj je važnije riješiti sve drugo, samo ne nered u prometu. Maznuti nešto para u turističkoj sezoni, a građane ostaviti da vode borbu za besplatne parkinge.
