Mit o ''predaji'' Mostara: Dekonstrukcija sarajevske i lokalne patriotske histerije

U političkom folkloru onoga što nazivamo "političkim Sarajevom", ali i u lokalnim, samozvanim "patriotskim, probosanskim i promostarskim" krugovima u samom Mostaru, jedna se fraza ciklički ponavlja poput izlizane ploče: "Mostar je predan Hrvatima". Ova dramatična, gotovo apokaliptična formula ne koristi se da bi se opisao stvarni administrativni proces. Ona služi kao prvorazredno oružje za unutarnje bošnjačke obračune i jeftino skupljanje političkih bodova na emocijama naroda.

Narativ je postavljen uvredljivo simplificirano: s jedne strane su dežurni, profesionalni "patrioti" koji grad navodno brane, a s druge "izdajnici" koji ga prepuštaju na pladnju. Vrijeme je da se ta patetika razbije i ogoli do ustavnih, demografskih i povijesnih činjenica.

Visoka geopolitika oko slivnika i rupa na cesti

Ako želimo do kraja ogoliti ovu farsu, moramo se vratiti temeljnom političkom pravilu koje u Mostaru namjerno pokušavaju izbrisati: SVA JE POLITIKA LOKALNA.

Lokalna politika na prvoj liniji znači vrlo vidljive, mjerive i opipljive stvari. To su asfaltirane ulice, funkcionalna javna poduzeća, čisti parkovi, javni prijevoz, uredna stajališta, održavana igrališta, vrtići bez listi čekanja, moderne škole, transparentni regulatorni planovi, lokalno okruženje prijateljsko za investitore i investicije, rješavanje problema s odvozom otpada… To su stvarni interesi građana Mostara, bez obzira na to kako se zovu i s koje obale Neretve dolaze.

Sve izvan tih okvira – svako uvođenje „visoke geopolitike“, dizanje nacionalnih tenzija, proglašavanje komunalnih izbora „povijesnim bitkama za opstanak države“ i prebrojavanje krvnih zrnaca u gradskoj upravi i javnim poduzećima – čista je manipulacija. To je unosan biznis i privatni interes profesionalnih manipulatora. Kada lokalni političar ne zna ili ne želi popraviti uličnu rasvjetu ili osigurati investicije, najlakše mu je ogrnuti se zastavom, proglasiti se braniteljem Mostara i optužiti susjede da mu otimaju grad. Strahom se najlakše vlada, a u mraku nacionalnih podjela nemar i nesposobnost ostaju skriveni.

Čistokrvni hercegovački zrak, prljava Neretva i rupa na cesti

Dok se u javnom prostoru lome koplja oko toga tko je "izdao", a tko "obranio" grad, stvarni Mostar pati od kroničnih komunalnih bolesti. Obični građani – i Hrvati i Bošnjaci i Srbi i svi ostali – dijele identičnu sudbinu kada padne jača kiša i grad poplavi zbog katastrofalnih oborinskih odvoda. Dišu isti zrak dok gledaju divlje deponije, voze istim uništenim cestama i plaćaju skupe komunalne usluge koje ne dobivaju.

Nacionalni identitet ne rješava problem nefunkcionalnog javnog prijevoza, niti urbanističkog kaosa u kojem zgrade niču bez ikakvog reda i smisla. No, umjesto rasprave o proračunu koji bi sanirao kolektore, građanima se servira priča o tome tko je veći patriot. To je savršen paravan: dok građani emotivno raspravljaju o tome čiji je Mostar, nitko ne postavlja pitanja kamo odlaze milijuni (zajedničkog novca) iz gradske blagajne i zašto grad infrastrukturno kaska za modernim europskim središtima.

Simbioza straha: Kako hrvatski i bošnjački manipulatori hrane jedan drugoga

Ovdje dolazimo do ključne uzročno-posljedične veze i savršene simbioze dvaju nacionalnih tabora. Narativ o "ugroženom bošnjačkom Mostaru" i "optužbe za predaju grada Hrvatima“ zapravo su najveći politički dar hrvatskim političkim manipulatorima. Oni taj bošnjački narativ ne samo da jedva dočekaju, nego ga aktivno koriste kao pogonsko gorivo za prikrivanje vlastitog nerada, institucionalnih neuspjeha i kriminala.

Veza funkcionira po sustavu spojenih posuda:

- Kada sarajevske i lokalne bošnjačke stranke proglase legitimnu političku borbu u Mostaru "hrvatskom agresijom" ili "otimanjem grada", hrvatski politički establišment dobiva idealan izgovor.

- Svaka opravdana kritika upućena hrvatskim kadrovima zbog korupcije, sumnjivih regulatornih planova, uzurpacije javnih prostora, namještenih tendera ili propadanja javnih poduzeća u sekundi se proglašava "napadom na hrvatske nacionalne interese".

- Hrvatski manipulatori tada poručuju svom biračkom tijelu: "Vidite li što nam spremaju? Ako nas budete kritizirali zbog asfalta ili kriminala, podijelit ćete nas i prepustit ćemo grad Sarajevu."

Tako histerija jedne strane izravno amnestira lopovluk druge strane. Bošnjački „patriotizam“ drži HDZ na vlasti, a hrvatski „stožerni, stolni   “ narativ drži SDA i njezine satelite u igri. To je savršeno uigran poslovni model u kojem profitiraju isključivo političke elite, a ceh plaćaju građani kroz uništenu infrastrukturu i blokiran grad.

Kako predati nekome ono što je već njegovo?

Upravo iz te vizure lokalnog života, osnovni logički apsurd teze o „predaji“ Mostara postaje još jasniji: Kome bi se to Mostar uopće trebao predati i od koga se on to „brani“? Kada lokalne i sarajevske stranke plasiraju optužbe o predaji, one impliciraju da je Mostar ekskluzivno vlasništvo jedne političke adrese ili jednog naroda, koji onda ima moralno pravo odlučiti tko smije, a tko ne smije upravljati gradom.

No, u stvarnom životu stvari stoje potpuno drukčije. Hrvati u Mostaru nisu turisti, nisu u prolazu, niti su u grad stigli s privremenom vizom. Oni su tu svoji na svome, autohton, ustavno konstitutivan narod i Mostarci koji čine relativnu većinu stanovnika ovog grada.

Prema tome, reći da je netko „predao Mostar Hrvatima“ jednako je besmisleno kao i tvrdnja da je netko „predao Tuzlu Bošnjacima“ ili „Banja Luku Srbima“. To je teritorijalni šovinizam zamotan u celofan lažne brige za državu, s jasnim ciljem da se očuva politički monopol nad resursima.

Od vezanja zastava do krčme u kojoj su pogašena svjetla

Ova današnja histerija, optužbe za izdaju i međusobno upiranje prstom nacionalnih elita imaju duboke i vrlo licemjerne korijene. Današnji politički akteri pate od selektivne amnezije, pa zaboravljaju kako je cijeli ovaj mostarski i bosanskohercegovački čvor uopće zavezan.

Treba ih podsjetiti na rane devedesete godine. A ovih dana se sami, opet selektivno, podjećaju. Tada su se te iste nacionalne stranke – brže i lakše nego itko ikada u povijesti ovih prostora – povezale, udružile i doslovno vezale stranačke i nacionalne zastave. Motiv nije bio nikakav dugoročni plan za suživot, izgradnju novog, boljeg sustava, niti vizija lokalnog napretka Mostara, već najobičniji, primitivni nagon za osvajanjem vlasti i podjelom plijena nakon rušenja prethodnog sustava.

Uletjeli su u vlast s euforijom, a onda su se, čim su podijelili fotelje i ustavne pozicije,počeli  ponašati upravo kao pijanci u seoskoj krčmi u kojoj su odjednom pogašena svjetla. U potpunom mraku vlastite političke nepismenosti, sljepila i odsustva bilo kakve strategije, potukli su se međusobno. Taj kafanski mamurluk iz devedesetih, u kojem su polupani svi prozori i uništeni ljudski životi, danas pokušavaju izblijediti tako što izmišljaju „izdajnike“ među onima koji pokušavaju voditi iole funkcionalnu i racionalnu politiku na terenu.

Mostar nije ničiji plijen

Inzistiranje na tome da je hrvatsko sudjelovanje u vlasti ili vođenje grada „izdaja pro-bosanskih interesa“ dugoročno je najštetnija politika upravo za samu Bosnu i Hercegovinu. Ona ogoljuje nevoljkost jednog dijela sarajevske i lokalne mostarske elite da prihvati BiH onakvom kakva je jedino moguća – kao državu ravnopravnih naroda i građana u kojoj se vlast formira demokratskim putem, a ne dekretima o podobnosti.

Mostar nije ničiji plijen, niti se nalazi na pladnju da bi ga bilo tko ikome predavao. On pripada svima koji u njemu žive. Tek kada se izbor gradskih dužnosnika vrati u domenu autentične lokalne politike, i kada se počne tretirati kao komunalno i upravno, a ne sudbinsko i egzistencijalno pitanje, Mostar će prodisati u punom kapacitetu. Sve ostalo je jeftina, interesna manipulacija iz one iste zamračene, zadimljene krčme koja nas je jednom već odvela u propast.