Danijela Džakula: Fiktivni poljoprivrednici cvjetaju, stvarni proizvođači nestaju

Kada je federalni ministar poljoprivrede Kemal Hrnjić prije dvije godine posjetio Hercegovinu, i sve stojeći na plantažama fiktivne proizvodnje pričao o održivom razvoju te rekordno izglasanom fondu za poljoprivredne poticaje od 170 i kusur milijuna, bilo je potpuno jasno da nam spasa nema.

Hvalio se dugo naš ministar tim povijesnim posjetom, a da je otišao samo dvadesetak kilometara dalje na Čapljinsku veletržnicu, jedinu takve vrste u Hercegovini, mogao je kupiti gajbu paradajza za 3 KM od kojih ambalaža košta 1,6 KM, što znači da je 12 kg mukotrpnog rada na taj povijesni dan vrednovano sa 1,4 KM. Otprilike onoliko koliko se vrednuje mjesec dana borbe u ratu.

Ministrovi milijuni su otišli u najvećoj mjeri njegovim fiktivnim proizvođačima koji su zauzvrat prikazivali fiktivno povećanje proizvodnje. U svrhu marketinga gledali smo scene poput ekološki proizvedene mrkve gdje je svakom iole normalnom čovjeku na prvi pogled bilo jasno da je kupljena u trgovini. Sjajna, kalibrirana Nizozemska mrkva koju je proizveo neki Johannes.

A da su htjeli biti iole vjerodostojni, te da se plaše inspekcijskog nadzora potrudili bi se da nam prikažu bar približno sličan proizvod kakav bi dalo zbijeno hercegovačko tlo, onaj hrapave kožice, kvrgava i nepravilna oblika jarko narančaste boje.

Na transparentnosti je svesrdno radio i ministar Hercegovačko-neretvanske županije koji je po principu “tko će kome nego svoj svome” dodjeljivao poticaje u svoj rodni grad. Spomenuti princip je prepoznao i ured za reviziju pa je našu županiju naveo kao primjer netransparentnosti. Ovih par primjera opisuju sav jad i bijedu bosanskohercegovačke poljoprivrede.

Iz godine u godinu povećavamo proračunska izdvajanja za poljoprivredu, a kao rezultat imamo sve veći broj fiktivnih poljoprivrednika i umanjen broj onih koji hranu zaista proizvode. Jer ovim drugima koji zaista i proizvode od poticaja ostanu mrvice na koje nažalost pristaju.

Sve da imamo idealnu situaciju u raspodjeli proračunskih sredstava korisnicima, situacija se ne bi bitno popravila. Proizvođačima nije potrebna nadoknada gubitka nego im je potrebno omogućiti isplativu proizvodnju. Ograničavanjem uvoza u periodima samodostatnosti, osiguravanjem otkupa i preusmjeravanjem novca od poticaja na osiguravanje minimalne otkupne cijene poljoprivrednike bi se učinilo neovisnim te bi izašli iz socijalne kategorije stanovništva.

Uz te mjere prijeko je potrebno ograničiti marže na domaći proizvod i učiniti ga dostupnim našem čovjeku. O problemu klimatskih promjena i nepovoljnih vremenskih uvjeta nema smisla ni govoriti kao ni o prenamjeni poljoprivrednog zemljišta za solarne elektrane. Da je ova vlast pokazala volju za bilo kakvom reformom pa taman ona bila i potpuno pogrešna oprostili bi im, ali oprosta nema i ne smije ga biti za one koji su nastavili utabanim stazama svojih prethodnika, po scenariju napisanom prije 30 godina, sa uhodanom glumačkom ekipom.

Vlastodršcima i njihovim poslušnicima odgovara ovakav sustav, njima je dobro. Ali, ničija nije do zore!