Još samo da Komšić uzme zasluge...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije europski golub pismonoša ni sklopio krila a već je u Bosni i Hercegovini krenulo hvalisanje tko je zaslužan a tko zaslužniji za zeleno svjetlo kojeg je najavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.

Čini se kako su stranački uredi za odnose s javnošću, iako stranke ne šljive javnost, imale pripremljene hvalospjeve i pasuse samohvale pa su se nakon poruke iz Europe, nizala priopćenja o tome tko je to najzaslužniji što nam je Europska unija odlučila pogledati kroz prste i predložiti svojim članicama da nas prime u europsku obitelj.

Tek kad je SDA sjahala…

''U proteklom mandatu smo vrijedno radili da BiH dobije kandidatski status za članstvo u Europskoj uniji'', usudio se priopćiti predsjedavajući Kluba Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i bivši član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović koji je mandat potrošio na reklamiranje stranke koja je krenula nizbrdo.

Moglo bi se, ma šta govorio Džaferović čiji smo cvjetni nadimak zaboravili, protumačiti iz europskih poruka da je ''više napretka postignuto u posljednjih godinu dana nego u cijelom desetljeću prije toga'' ustvari napredak postignut tek onda kad je SDA sjahala s fotelja.

Među prvima je bio i Milorad Dodik, čovjek koji u silnim galamama zaboravi na koga galami, ali je sasvim sigurno da ni Uniji nije ostao dužan jednako kao što je obećao da neće imati ništa s EU ako pokušaju nametnuti neke svoje vrijednosti.

Za njega je zeleno svjetlo na kraju tunela ''rezultat ogromnog i presudnog doprinosa Republike Srpske u tom procesu''. No, nije zaboravio reći kako je je ''europski put važan jer predstavlja ispunjenje velikog nacionalnog cilja - život Srba u ekonomskom i političkom prostoru bez granica''.

Nositelji vrijednosti

Naravno, Srbima, kao i svima onima koji su se zamorili od domaćih sanjara i vizionara, važno je da jednog dana mogu jednostavnije pobjeći s prostora kojem ni deset Europskih unija ne može pomoći da isperu sva nazadovanja kojih smo se nagutali u desetljećima kad nitko ništa nije radio. Osim možda sanjario i prosipao vizije da bi se namuzao velike proračunske dojke, ranjene silnim razvlačenjima.

Prevalio je Dodik preko tipkovnice da je ''BiH mala EU'', iako samo daleko i od E i od U po pitanju svega a, kad se malo ohladio, priznao je da će ostati još dalje i da neće pristati na ulazak u EU ako se budu nametale neke druge vrijednosti. Branjenje svog stava opravdao je i riječima da neće uzeti nikakve pare od silnih europskih fondova nad kojima već vise domaće pljuvačke da promijeni svoj stav.

O tome tko vuče zemlju prema EU najskromnije je zagalamio HDZ BiH, ali je zato o nositeljima europskih vrijednosti godinama galamio praveći čak i priredbe oko toga kako je narod, koji je zbog dvojnog državljanstva već jednom nogom u EU, najzaslužniji za to što zemlja na silnim putevima prema dnu ide i prema Bruxellesu.

No, jasno je da je sva ta nositeljska priča ustvari kampanja za premijera iz Hrvatske i skupljanje jeftinih političkih bodova preko još jeftinijih, polomljenih leđa BiH.

Zelenilo

I SNSD i HDZ BiH bili su dijelom one priče o deset godina u kojem se nije uradilo ništa. Zato je Nermin Nikšić, federalni premijer koji nema kontrole nad strankom jer mu priče o umjerenosti kvari najistaknutija članica na čelu glavnog grada, iskoristio priliku i rekao da se ne hvali pa se pohvalio kako su za godinu dana uradili sve samo ne prodali i izdali. Kaže Nikšić da i vrata otvorena i da ''nema povratka nazad'' kao da BiH može i korak nazad stojeći godinama nad provalijom.

Najslikovitiji je bio ministar vanjskih poslova, Elmedin Konaković, koji je rekao kako je ovo ''zeleno svjetlo najzelenije koje smo ikad dobili'' iako bi bilo pošteno reći da se radi o žutom svjetlu i da ćemo čekati hoće li se sve zemlje u Uniji složiti da nas se gurne u sljedeću rundu pregovaranja.

Osim samohvale i optuživanje drugih, ako ne izravno a onda između hvalisavih redova, nitko nije potegao pitanje kako je sve moglo ranije i priznao da su sva sjedanja za stol u kojima su se glumila pregovaranja o dogovaranju bila samo predstava za javnost i ujedno neprekidna predizborna kampanja jer se iza neuspjelih dogovora bildala priča da ''mi hoćemo, oni neće'' i ''mi hoćemo dobro, oni nama i zemlji hoće zlo''.

Unatoč papirima u državi koja gubi važne papire, a na kojima stoje izmjene zakona za koje ne znamo tko će ih provoditi a tko poštivati, unatoč poludogovorima, istina je da je zeleno svjetlo na kraju tunela upaljeno zbog bezbroj crvenih svjetala koja se nadvijaju nad Europom.

Rašireni prsti

Ljestvica je spuštena i prsti pred europskim očima su rašireni jer se Unija, koja ni sama nije sigurna u sebe, želi zaštititi još jednim pojasom uz svoje granice i jer ne želi da u svojem dvorištu sluša priče o tome kako je Istok u pravu a da je Zapad kriv.

Mogu, dakle, pripisivati sebi zasluge svi oni koji su tempirali i odglumili dogovore prema vani dok dogovora i glume unutar zemlje nema, ali je istina da su pomjeranja na karti svijeta pridonijela da se Bosni i Hercegovini zamažu oči i da je se primiri paljenjem lampice koja još uvijek ništa ne znači i neće ništa značiti zadugo.

Dodik, sa svojim galamama ispada najzaslužniji za iznenadno ubrzavanje Europe da nam se smiluje iako je svjesna da kod nas papir trpi sve i svašta i da najavljene reforme, usvojene pet do 12 i one što ih čekamo da ih usvoje iza 1, nama ne znače ništa.

Stoga su busanja u prsa i aktualne vlasti i onih koji umjesto potpisivanja dogovora sada potpisuju odlaske u zatvore još jedan PR-promašaj u kojem svi žele zasluge a svi se boje onog što u reformama piše. Još samo da Željko Komšić kaže da je zaslužan, pa da možemo ugasiti upaljeno svjetlo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.