U širokoj lepezi diskvalifikacija s kojima sam svakodnevno suočen, jedna mi je ponajdraža: “opterećen ratnom prošlošću“, što bi, otprilike, trebalo značiti da sam deklasiran, obespravljen, „nisam baš svoj“ i da me sa ogromnim rezervama treba tretirati.
Neki dan najbolji naš nogometaš Edin Džeko, nakon krajnje neprimjerenog, djetinjastog čina, revolta što ga zamjenjuju na utakmici Lige prvaka protiv minhenskog Bayarna, šta li je već posrijedi, dobio nedvosmislenu poruku od trenera Manchester Cityja Roberta Mancinija: „Fuck off back to Bosnia“.
To bi, kao, trebala biti najveća kletva koja se nekom može desiti: vrati se u Bosnu, pa tamo pametuj!
Britanski mediji su od te, u osnovi poluvažne, priče napravili skandal: morao je jadni Džeko natenane objašnjavati kako je istjeran iz svoje kuće u sarajevskom naselju Otes i s kompletnom familijom preseliti u tuđi stan, negdje na Otoci, igrati nogomet pod granatama i pred snajperima. Reagirao je na to, barem koliko sam ja vidio, jedino najpismeniji i najobrazovaniji sportski novinar Tomislav Židak, dirljivim tekstom u Jutarnjem listu ''Ne lomite mi Džeku''. Naravno, redakcijska oprema teksta bila je drugačija, ali suština je važna: nemojte, drage britanske kolege, igrati se velikim evropskim nogometašem.
Ko to nije vidio, ko to nije doživio, taj nikad ništa neće shvatiti niti znati. Prolazio sam jedan dan, prinudno, rano ljeto 1994. varajući snajperiste koji su mi se naklatili na kosti i vidio manju grupicu dječaka ispred škole Živko Jošilo na Otoci kako šutaju ''na male''. Možda je među njima bio i Džeko. Možda i nije, ali ta je slika, mutna, nerazgovijetna, ostala za sva vremena: sve okolo gori, a djeca na Otoci ne fermaju ništa, bezbrižno šutaju loptu po školskom dvorištu: čudesno, veličanstveno!
Ima jedan nogometaš, možda i bolji od Edina Džeke, Diego Armando Maradona pa u filmu koji je o njemu napravio slučajni prolaznik, razbarušeni barbarogenije Emir Kustirica, objašnjava kakve je tragove, kakve dubinske, bolne ožiljke na njega i njegov cjelokupan genijalni opus ostavila brutalna invazija britanskih marinaca na Folklande. I da nakon te nepravilno izvedene vojno-redarstvene intervencije on, Maradona, tako barem tvrdi, a nema razloga da mu ne vjerujem, nikada više neće biti ista osoba. Neki dan po stoti put čitam Ernesta Hemingwaya: takav ratnohuškački eros teško da će iko ikada ponoviti; svaka nepravda, svako zlo, svaka pojedinačna i kolektivna nesreća velikoga se pisca ticala, od patnje djece u Andima, do golgote nesretnika u zabitima Pirineja.
Taj umiveni imperativni nalog da se moramo, svako pojedinačno, ograditi i distancirati od bremena „ratne prošlosti“ je „na terenu“ neprovodiv: nismo mi odabrali ratnu prošlost; ratna prošlost je odabrala nas i u paramparčad nam razlupala živote...
Mučna je, teška, za moj skromni želudac neprobavljiva polemika između režisera Olivera Frljića, rođenog u Travniku, i velikog glumca rođenog u Tuzli Emira Hadžihafizbegovića; to je, jednostavno, nedopustiv skandal. Na taj način pristojan i odgojen svijet ne razgovara: ko je kome prvi opsovao majku, to je elementarna stvar kućnog odgoja. I zna se gdje se to rješava: sud, kafane, vaninstitucionalno, institucionalno, daleko od medija... Tako bi se, ja mislim, trebali rješavati konflikti među ljudima „neopterećenim ratnom prošlošću“.
Neopterećen „ratnom prošlošću“, nije niko. I ne treba da bude.
Hrvatska Vlada na čelu sa premijerkom Jadrankom Kosor poslala je neki dan u saborsku proceduru zakon prema kojem nijedna pravna mjera koju je donesena u Beogradu neće biti obavezujuća za nadležne institucije Republike Hrvatske. Pravni eksperti i sa jedne i sa druge strrane granice slažu se da je ta operacija, pored toga što je predizborna floskula, pomalo i zakašnjela.
Srbija sa vidnim gnušanjem odbija bilo kakvu mogućnost da je sudjelovala u ratu u kojem je Vukovar sravnjen sa zemljom. Ukoliko bude, bit će, očito, neke pravne medijacijske supervizije, srbijanska strana će dokazivati da jeVukovar bio legitiman vojni cilj, sa čim aktuelna vlast, kako tvrdi, nema ama baš ništa. Korektni novinari bi sad posegnuli za adekvatnim simetrijskim parabolama, hiperbolama. Ali bi, pri tome, morali znati da niko nema „mjesnu nadležnost“ nad zločinima i sličnim „unilateralnim“ nepravilnostima.
Hoćemo li se, ili nećemo, dogovoriti oko jedne u Haagu presuđene činjenice: da je granata koja je pobila i iskasapila pola Sarajeva na Marklama, „van svake razumne sumnje“ prozivedena u tvornici u Užicu. Da je u Gornjem Milanovcu pala granata, pa se ustanovilo da je proizvedena u Konjicu, Bugojnu, ja ne da bih u zemlju propao, nego bih se čitav život izvinjavao ožalošćenim familijama i noge polomio tražeći počinitelje.
Nije meni problem kada me etiketiraju kao nekoga ko je opterećen ''ratnom prošlošću'', drama mi se počinje nametati kad se moram koristiti ''ratnohučkačkim jezikom mržnje'' i konstatirati: da je predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić, seljačić-stipendista iz Drvara, uopće normalan, nikada se, zanikada ne bi vratio u Bosnu i Hercegovinu iz New Yorka.
Da se ne bih poštapao ''jezikom mržnje'', upadao u zamku ''ratne retorike'', toliko od mene.
