Budim se zorom i po starom ljetnom običaju izlazim na balkon. Još nisam otvorila oči, a u sekundi shvaćam da ni ne želim. Nosnice mi je u sekundi spržio dim. I tako se polako vučem, u svojim crnim predskazanjima, plašeći se izaći na ulicu u strahu da me proguta vatrena stihija.
S druge strane, ne mogu se ne zapitati, je li to uistinu strah od vatre, požara i dima ili strah od života u ovome, već davno popaljenom gradu.
Ali sada neću pisati o toj već ''ofucanoj'' temi požara o kojoj svi pišu, govore, ali i šute ovih dana. Mogu jedino pisati o inertnosti građana, ovog, nekad davno prelijepog grada.
Neću pisati ni o nostalgiji za istim. Mogu također pisati o velikoj želji za boljim ,ljepšim, nevinijim i čistijim Mostarom. Htjela bih da Mostar završi svoje ''marijamagldalenske'' dane bludničenja i uništavanja sebe i krene u samoiskupljenje. Jer tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Ono što je zajedničko svim konstitutivnim, nekonstitutivnim i inim narodima, građanima ovoga grada jeste inat, al na uštrb svog vlastitog dobra, zamotan u dimije i rudenjake nacionalnosti i vjere.
Ono što je zajedničko svima nama jeste nehajnost i lijenost na štetu vlastitog dostojanstva i boljeg građanskog života. I nemojmo više kriviti druge. Nemojmo kriviti rat, ratne profitere, politiku, političare, gradsku upravu, gradonačelnika i sl.
Ne preostaje nam kriviti nikoga drugog, već same sebe. Promjene počinju ispred vlastitog praga. Promjena počinje s jednom zasađenom ružom u, od kraja rata opustjelom dvorištu. Promjena počinje onoga trenutka kada pozoveš susjede da zajedno očistite naselje, izborite se za svoju okolinu. Promjena počinje kada se zaputite u Konjic, pomoći građanima susjednog grada da obuzdaju požar koji prijeti i nama.
Promjena počinje u trenutku kada se budi naša svijest, a buđenjem naše svijesti, polaganim umiranjem straha u nama, promijenit ćemo i strukture iznad nas.
Želja za pravednim, dostojnim životom je ono što nam nedostaje. Inertnost je ono čega imamo napretek.
Svladali su nas ratovi, snjegovi, požari, al još se nadam da se možemo i želimo promijeniti.
Pogasiti požare, istopiti snjegove, pomoći ovom toliko napaćenom gradu da pjeva, da cvjeta, da okonča svoje ''marijamagdalenske'' dane...
