Vijećnik Džemal Juklo naveo je kako ''u Bafo naselju stari korisnici, kada se presele u nove stanove, ostavljaju stanove na milost i nemilost prolaznicima. Često se događa da se u prazne, devastirane stanove useljavaju osobe koje nisu korisnici socijalne potpore Grada, čak dolaze i prosjaci iz drugih sredina. Stambeni prostor se uzurpira i uništava, što predstavlja i higijensku i sigurnosnu opasnost u naselju...''
Tim povodom razgovarali smo s Božom Ćorićem, načelnikom Odjela za društvene djelatnosti.
Rekao je kako situacija nije baš onakva kakvom ju je vijećnik Juklo opisao, te da je tematika puno složenija, kao i da se često miješa Bafo naselje i onaj dio naselja koji je pod nadležnošću Odjela za društvene djelatnosti.
''U Bafo naselju postoji dio kojim mi upravljamo, ali i drugi dio naselja koji zovemo ''turski Bafo'' jer ga je izgradila turska vlada za borce iz proteklog rata. Tko je u tim stanovima – mi to ne znamo, niti kontroliramo'', rekao je Ćorić.
Dio Bafo naselja kojim grad upravlja izgrađen je od strane UNHCR-a 1998. godine, i riječ je o montažnim objektima.
''Protok vremena znatno je utjecao na njihovo stanje jer u početku to naselje nije bilo namijenjeno socijalno ugroženim osobama, već kao privremeno rješenje u procesu povrata imovine.
Svi kojima se tada obnavljala kuća ili stan, mogli su privremeno koristiti te stanove, a nakon obnove ih napustiti i ustupiti sljedećim korisnicima u sličnoj situaciji.
Kada je proces povratka završio, stanovi su ostali prazni i tada smo osmislili najbolji način daljnjeg korištenja. UNHCR nam je tada prvo ustupio pola, a zatim sve stambene jedinice'', kazao je Ćorić.
Prema podacima koje je Ćorić iznio, 230 stanova koristi se za alternativni smještaj, koji je po zakonu predviđen za osobe čija imovina nije obnovljena, a trenutno borave u Mostaru.
''Takvi stanovi namijenjeni su isključivo raseljenim osobama. Među tim stanovima, njih 135 koriste raseljene osobe, a 95 se koristi za smještaj osoba u socijalnoj potrebi koje ne plaćaju najamninu.''
Grad Mostar zajedno s državom izgradio je i 30 stanova za romsku populaciju na Bišće polju. Ti stanovi se smatraju socijalnim te stanari također ne plaćaju najamninu.
Kako je kazao Ćorić, u Bafo naselju nekada je bilo 100 jedinica, a sada ih je 85. Grad je srušio četiri zgrade i na tom mjestu sagradio objekte za socijalno stanovanje. Novi Zakon o socijalnoj zaštiti HNŽ-a, prema njegovim riječima, vrlo je restriktivan i trenutno priznaje svega oko 85 obitelji kao službene socijalne slučajeve, iako je stvarni broj vjerovatno daleko veći.
Zakon, primjerice, nalaže da supružnici nisu socijalni slučajevi ako su radno sposobni, čak i ako su oboje nezaposleni i bez prihoda. Isto vrijedi i za osobe koje posjeduju automobil, što je uvedeno zbog neodgovornih pojedinaca koji su po socijalnu pomoć dolazili vozeći skupe automobile.
Ipak, zakon ponekad djeluje paradoksalno, kaže Ćorić – obitelj s automobilom starim 30 godina, koji vrijedi 500 KM, zakonski se ne smatra socijalnim slučajem.
''Unatoč tome, osobe koje su nezaposlene, samohrane majke u teškim okolnostima... mi sve to vodimo kao socijalne slučajeve i nastojimo im osigurati smještaj u jednom od dostupnih stanova.
Tim stanovima upravljamo mi – donosimo rješenja, smještamo korisnike, ali se može dogoditi da netko napusti stan i da se netko novi odmah useli, a da mi to u tom trenutku ne znamo. No, susjedi to obično brzo prijave i mi odmah reagiramo'', rekao je Ćorić i dodao ''ako zateknemo oštećenja, tada ih popravljamo i vraćamo stan u funkciju kako bismo mogli smjestiti druge osobe.''
Sljedeća kategorija stanova koje posjeduje Grad Mostar su stanovi za socijalno-neprofitno stanovanje – njih je 78 i rezultat su projekta realiziranog uz pomoć iz SAD-a. Ti stanovi plaćaju se po cijeni 1 KM po kvadratnom metru, a tim novcem Odjel za društvene djelatnosti održava objekte.
''Dio tih stanova – njih 22 – nalazi se diljem Mostara, ali su trenutno uknjiženi u vlasništvo i za potrebe Grada te naša služba njima ne raspolaže na period od dvadeset godina.
Imamo i 7 readmisijskih stanova koje je obnovila država, a nalaze se pod upravom Grada Mostara. Ti stanovi nastali su u vrijeme ukidanja viznog režima za državljane BiH, kada su strane zemlje tražile da se napravi readmisijski program kako bi se lakše deportirali naši građani koji su boravili ilegalno u drugim državama.
Takve osobe, najčešće pripadnici romske populacije, prvo bivaju smještene u Readmisijski centar u Salakovcu, a ako se ustanovi da su iz Mostara i nemaju gdje stanovati, dobivaju pravo da šest mjeseci koriste jedan od tih stanova. Nakon toga, odgovornost prelazi s države na lokalnu razinu'', zaključio je Božo Ćorić za Bljesak.info.
