Kada je u kasno ljeto 1992. godine u podobro iskasapljeno Sarajevo stigao nobelovac Elie Wiesel, povjerovao sam da je rat tu negdje pri kraju. Gdje počinje Wiesel, mislio sam i vjerovao, tu završavaju zločini; tako me učila lektira kojoj sam slijepo vjerovao.
Naravno da je to jedan u nizu argumenata koji se u ultimativnom sudskom procesu protiv mene mogu koristiti kao krunski dokaz da sam nepopravljivi, naivni i neodgovorni idiot!
Gledao sam toga ljetnog dana kako se intelektualna sarajevska elita dotjerivala za susret sa Wieselom, Nobelovom nagradom certificiranim ekspertom za zločine svake vrste, osobito one na rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi, u rasponu od holokausta pa do genocida.
Sredio se za tu jedinstvenu priliku Izet Kiko Sarajlić, napirlitao se Abdulah Sidran, Marko Vešović nikada ni prije ni kasnije nije izgledao svečanije. Susret ambicioznih sarajevskih logoraša sa jevrejskim neupitnim kolosom Wieselom održan je, mislim da ne griješim, u komandi Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine.
Sve je, saznat ću kasnije, nakon okončanog razgovora, bilo cakum-pakum, osim što se učesnici razgovora nisu uspjeli dogovoriti o definiranju, identificiranju, imenu i prezimenu zla koje je u to vrijeme premrežilo Bosnu i Hercegovinu: da li je ono što se dešavalo u Keratermu, Manjači, Višegradu i Bijeljini moguće kategorizirati kao „holokaust“, ili se radilo o najobičnijem lokalnom, marginalnom, efemernom „genocidu“.
Nekoliko mjeseci kasnije, profesor sarajevskog Pravnog fakulteta Mustafa Imamović, nakon jedne stručne konferencije u Americi na kojoj je sudjelovao i Elie Wiesel, napisao je u ovim novinama kako je časni Nobelovac sve što je vidio u kratkoj posjeti Bosni i Hercegovini tačno i pedantno shvatio i osudio, samo što ne dopušta da se sav taj užas, etnička čišćenja, sistematsko ubijanje ljudi po osnovi krvnih zrnaca, kvalificira kao „holokaust“.
Možda je nobelovac Wiesel bio u pravu, ali u svakom slučaju je dosljedan: kada su prošle godine vlasti u Francuskoj pokrenule organiziranu kampanju protjeravanja Roma iz te države u zemlje porijekla (Rumunija, Bugarska), javno je saopćio da je to još uvijek prihvatljivo: nekada davno kada je on bio zatočenik fašističkih logora, Romi su bili deportirani u Auschwitz, a ne u Bukurešt. Ko biva, ako te neko pokupi na ulicama Pariza pa te, samo zato što si Rom, Kurd, Kinez..., protjera iz zemlje, to je ''legalna emigraciona politika“; a proslijedi li te u koncentracioni logor, to je, bogme, holokaust.
Imali smo, dakle, imamo i imat ćemo, očito i zadugo težak i krupan problem sa definiranjem, nominiranjem zla koje se „desilo“ u Bosni i Hercegovini. Nisam siguran da u normalnim okolnostima treba, a očigledno je da je to neminovno, podsjećati kako u tri presude Tribunala u Haagu, srpskim oficirima Radislavu Krstiću, Ljubiši Beari, Vujadinu Popoviću pravomoćno piše da su udruženo djelovali u GENOCIDU nad više od osam hiljada stanovnika Srebrenice.
Međunarodni sud pravde, također sa sjedištem u Haagu, ''nesretne događaje“ u Srebrenici iz ljeta 1995. godine kategorizirao je i katalogizirao kao genocid i diskretno ukorio državu Srbiju što nije ama baš ništa poduzela da taj jezivi, grozni sistematski zločin, barem preventivno, umanji i ublaži.
Dakle, kada predsjednik Srbije Boris Tadić na skupu podmlatka svoje Demokratske stranke, dan prije jedanestog jula, kaže da „treba osuditi strašni zločin koji se desio u Srebrenici“ (i još dodaje neke, manje-više utvrđene i međunarodnopravno pravomoćno (pr)ovjerene, u Haagu procesuirane zločine, Ovčaru „Oluju“, Bratunac...), to, kao, treba biti signal za posvemašnje pomirenje, dijalog, hodi mi-dođi mi retoriku.
''Strašni zločin“, kako ga kolokvijalno tretira srbijanski predsjednik Tadić, pokolj koji se u ljeto 1995. godine desio u Srebrenici se u svim međunarodno-pravnim enciklopedijama, pa čak i u priručnim bedekerima zove GENOCID - istrebljenje čitave jedne socijalne grupe na osnovu vjerske, nacionalne, rasne pripadnosti.
Tako se, okvirno, definira i holokaust i sva srodna zvjerstva postulirana na ovakvoj, ili onakvoj vrsti mržnje, nasilju, zločinima. Tačno su i nepogrešivo u haškim presudama (Krstiću, Beari, Popoviću, a uskoro, male su šanse da bude drugačije, Zdravku Tolimiru) razmontirane tehnički i metodološki „aspekti“ užasnog masakra, „strašnog zločina“ nad jadnicima iz Srebrenice.
Ništa se tu ni slučajno ni spontano nije dešavalo: od krvoločnog streljačkog voda (vidjeti iskaz Dražena Erdemovića u nekoliko nastupa Haagu) pa do premještanja žrtava i sekundarno-tercijalne masovne grobnice (konsultirati pokojnog Miroslava Deronjića, šefa kriznog štaba Bratunca koji je, čim je Ratko Mladić ''oslobodio“ Srebrenicu, postavljen za civilnog kontrolora pokolja).
Sve je u jeziku i teško da išta izvan jezika postoji. U čemu je problem predsjednika Srbije da, umjesto što u pominjanju pokolja u Srebrenici uptrebljava termin ''strašni zločin“, jednostavno preuzme pravnu, međunarodno verificiranu kvalifikaciju - genocid.
Je li hapšenje i stradanje, biološko zatiranje desetina hiljada Bošnjaka i Hrvata po logorima u Bosanskoj krajini, mrcvarenje, mučenje, premlaćivanje, iscrpljivanje, ubijanje... holokaust? Nije se to u pravnom jeziku (vidjeti hašku presudu prvom operativcu tog zla Radoslavu Brđaninu) u Haagu moglo ni uspjelo dokazati.
Neodrživo je, kako god bilo i iz bilo kojeg ugla/kuta stereotipne kolektivne optike se pogleda, da se bilo koji kolektivitet, nacionalni, vjerski, monopolistički ljubomorno ponaša prema vlastitom tragičnom naslijeđu, iskustvu.
''Mi smo počinili zločine, za svaki slučaj preventivno, da se nama ne bi desio genocid“, veli ovih dana, simplificiram a ne vjerujem da krivo interpretiram, u televizijskoj ispovijesti bivša predsjednica Republike Srpske, rastresena babuskara Biljana Plavšić. Zločinom protiv genocida? Genocidom protiv zločina?! Da se ''nama“ Srbima ne bi ponovio Jasenovac, morali smo postrijeljati sve što hoda u Srebrenici.
Mali su, odnosno nikakvi, izgledi da se izvučemo iz ovakve nacionalističke spirale smrti... Tamo gdje bi činjenice trebale obaviti svoj posao, uletjele su strašni iracionalni resentimani, govor mržnje i jezik osvete. Kako narod, srpski, koji je doživio užasan genocid može biti genocidan? Nikako, nemoguće, isključeno.
Sve dok barem natpolovičnom većinom ne prihvate da je monstrum Ratko Mladić zločinac a ne heroj. I tačka, kapak!
