Prije točno četiri desetljeća, u mostarskom naselju Zgoni, zauvijek su se ugasila svjetla posljednjeg jamskog iskopišta crnog zlata – jame Titovo okno. Dana kada je rudarska tišina prvi put nadjačala podrhtavanje tla pod čizmama rudara, označio je kraj jedne epohe, ne samo za Zgone, već i za čitav Mostar.
Titovo okno bilo je srce rudarskog kompleksa koji je desetljećima bio kičma industrijskog razvoja regije. Mostar je, osim svoje kulturne i povijesne važnosti, bio poznat i po svojim rudnicima, a jama u Vihovićima bila je simbol snage radničke klase, ali i opasnosti i težine koju je nosio rudarski poziv.
Kada je 1984. donesena odluka o potapanju jame, mnogi su to doživjeli kao tehnički čin. Međutim, oni koji su u rudniku ostavljali znoj, mladost, pa i živote – znali su da je to bio trenutak zatvaranja vrata jedne životne stvarnosti. Voda koja je ispunila jamske hodnike odnijela je sa sobom i stotine priča – o radničkoj solidarnosti, nesrećama, rudarskim smjenama koje su počinjale mrakom i završavale znojem, o generacijama koje su svoj kruh zarađivale duboko ispod zemlje.
Danas, četrdeset godina kasnije, o Titovom oknu svjedoče tek blijeda sjećanja starijih mještana, zarasli puteljci i tek poneki komad metalne konstrukcije što viri iz trave – nijemi svjedoci vremena u kojem je Mostar imao i industrijsko lice. Zgoni, nekoć radnički kvart, ostali su bez ritma smjena, sirene i rudarskih lampi. U mjestu gdje se nekoć ulazilo pod zemlju tražeći bogatstvo, danas se ulazi tek u nostalgiju.
No jama Titovo okno zaslužuje više od zaborava. Ona je dio identiteta grada, dio njegove prošlosti koju bi Mostar trebao znati čuvati i prenositi dalje. Jer dokle god se sjećamo, dokle god govorimo o toj vodi što je prekrila radne staze, rudari iz Vihovića neće biti samo broj u arhivu, već živa povijest jednog grada.
