Postoji u Europi, točnije tamo na vječito nemirnom Balkanu, zemlja neobičnog naziva, strancima poprilično zahtjevna za izgovaranje u njenom punom, službenom, međunarodnom priznatom obliku. Stoga oni, ponajviše Amerikanci i Englezi, a za njima i svi ostali, umjesto te službene koriste skraćenu inačicu pa veselo umjesto Bosna i Hercegovina izuste samo ono osamljeno, sanjivo, gotovo drsko - …Bosna.
S druge strane, prateći u posljednje vrijeme RH medijske (televizijske i radijske) kuće i kućice, može se primijetiti kako su se pojedini istaknutiji novinari malo popravili u svojoj retorici ali opet su - unatoč svim savjetima i ukazima na nepotpunost u izgovoru - isti ponovno i poprilično skloni jednu međunarodno priznatu državu pod nazivom BiH vrlo lako te po potrebi preimenovati u Bosnu.
No takve greške čine prije svih političari, posebno strani diplomati koji se roje ovim područjima po ovom ili onom zadatku. Njima je naziv Bosna posebno mio. Razmišljanja su - Što bi se mi zamarali nekakvim nespretnim državnim nazivima i gubili svoje vrijeme na njihove sitne razlike?
I eto samo u nekoliko kratkih verbalnih koraka pred nama jednostavnog modela jedinstvene Bosne u kojima su svi narodi pod jednim zvučnim ''historijskim'' imenom, pa onda i ovom novom modernom plavo-žutim zastavom koju je opet odobrio (amenovao) strani upravitelj. - …pa zašto ne, molim Vas? - pitaju se ti napredni stranci čudom se čudeći nacionalnim otporima Hrvata i Srba tom jednoznačnom i jedinstvenom imenu pod kojim bi svi mogli biti u miru i slozi, a ne nekakvoj tamo BiH složenici. Naravno, Bošnjacima je prvi naziv najmiliji i po mogućnosti lijepo bi bilo da bude milom ili silom uklopljen u građanski model države u kojem će vladati kao većina. Pa onda malo-malo i opet u teoriji, a sve češće i u političkoj-ekonomskoj stvarnosti imamo/dobijemo zemlju Bosnu. Ali ne Bosnu ponosnu nego zemlju okvirima nametnutu, koju jedan narod kao takvu hoće, a druga dva neće.
Treba li stoga govoriti kako je samo ovakvo nazivanje nepotpuno, netočno, nepravilno, kako pogađa osjećaje onog drugog podneblja o kojoj jedna lijepa stara pjesma kaže - Ponosna moja je zemlja Hercegovina… - ali eto, pojedinci i određene skupine uporno pa uporno iz dana u dan kroz svoje informativne programe i emisije preko svojih lijenih jezika prevaljuju to famozno - …Bosna. - No nisu samo oni takvi. Ima toga koliko hoćete i kod nas, i to u glavnom gradu Hrvata i svih onih koji se tako osjećaju… - Začudo, ima toga i u Zagrebu. Od ulice, javnog prijevoza i kafića pa sve do ozbiljnih državnih institucija. Dosta ljudi ima tu krnju romantičarsku verziju Bosne kroz sevdalinke, baklavu i kavu u izrezbarenoj džezvi, Halida Bešlića, Hanku Paldum i sarajevskog hodočasnika Stipe Mesića koji je kao predsjednik s dva mandata uvijek u širokom luku zaobilazio Mostar i Hercegovinu. Nemaju građani u glavama Bosnu podijeljenu, sukobljenu, porušenu, teško dostupnu, u stanju ni rata ni mira, neskladnu, sa stotinama tisuća nezaposlenih, sve većim brojem vjerskih građevina a sve manje radnih mjesta, neimaštinom te s nimalo svijetlom budućnosti. Točnije, njih takva realna slika slabo zanima. S druge strane, Hercegovina im je zemlja gdje je turističko Međugorje, nekakvi nacionalistički ljudi s kamena, na brzinu i u ratu obogaćeni, konzervativno-tradicionalistički poklonici Crkve, Tuđmana, Šuška i Bobana, do neba vjerni istima. Ali da ne bi pretjerivali mišljenja su građani RH kako u cijeloj toj priči ima i nekih vrijednih i poštenih Hercegovaca ali oni kao takvi nisu zanimljivi u toj velikoj propagandnoj slici koja se razvlači kao projektorsko platno po potrebi i najčešće pred izbore. - No dobro sad je malo i to utihnulo, ali prozivka i hajka se može obnoviti kad dođe potreba.
Vratimo se na temu… Treba podcrtati činjenicu - Bosna i Hercegovina jest višestruko složena zemlja, politički, povijesno, kulturno, religijsko-etnički. To treba istinski proanalizirati kako bi se razumjele činjenice zašto ova država ne funkcionira već više od 20 godina, a kao takva postoji. Točnije, treba doći do stanja kada to shvaćaš i razumiješ što te u velikom učenjačkom prosvjećenju opet vodi do uzvišenog stanja u kojem na kraju skoro da ništa ne razumiješ ali u nekoj tom malom svjetlucavom okrnjenom kristaličnom elementu koji bode um, u potpunosti razumiješ ali opet do mjere da možeš reći… - ma koga to uopće briga!? - ili - razumijem da ništa ne razumijem.
No okanimo se filozofije i okrenimo se povijesti. Bosna i Hercegovina (ali sada u onoj združenoj i cjelokupnoj međunarodnoj nazivnoj inačici) jest pojam ili svojevrsni zdrug od dvije zasebne zemlje u određenom savezu - interesnoj svezi. Taj savez krojen je nekoliko puta, milom i silom, nije baš prirodan ali opstoji i očito može opstojati ali samo uz značajnu pomoć stranih podupiratelja, mentora, protektora, patrona, donatora, provokatora itd. Tu njegovu opstojnost kvarili su i kvare neprestani sukobi između tri sastavna (ili bolje rečeno rastavna?!) naroda koja čine tu zemlju dugačkog i za strance tako neobičnog naziva - Bosnia and Herzegovina. Narodi u BiH su u potrazi za svojim konačnim nacionalnim ostvarenjem često se sukobljavajući oko teritorija, ekonomskih pitanja, pravno-političkih pitanja itd. Međusobno se ne mogu zbog stoljeća netrpeljivosti i strahovlade jednih nad drugima. U prvom slučaju to je 400 godina turske okupacije i progona kršćana. U drugom slučaju to je razdoblje od nekih 70-80 godina pokušaja velikosrpske dominacije unutar dvaju Jugoslavija. Budimo ovdje pošteni - i Hrvati su imali vrijeme svoje vladavine. To je ono kratko razdoblje NDH. Na kraju su Hrvati te četiri godine skupo platili. Jednostavno, našli su se na pogrešnoj, gubitničkoj strani i tu cijenu plaćaju još i danas kako u Hrvatskoj tako i BiH.
Posljednji rat koji je započeo brutalnim i planskim napadom Srbije na Hrvatsku, a potom i BiH, poremetio je na kraju sve do mjere kada više nitko nikome ne vjeruje, živeći u stalnom poslijeratnom stanju uzbune i napetosti. Razmišljanje pojedinaca iz svaka pojedina tri naroda bilo bi ovako - …znamo mi njih, opet će nas napast, samo čekaju priliku. I zategnutost odnosa traje. Znamo da svaka napetost vodi do određenog vrhunca i svojevrsnog rješenja ali ne i ovdje gdje se ista stalno potpiruje i hrani gorivim sredstvima, kao u nekoj nacionalnoj peći. I to se radi već više od dvadeset godina bez naznake da bi moglo biti drugačije i krenuti na dobro. Dakle nema razrješenja i završetka predstave, činovi se samo redaju… publika ne može izaći iz dvorane ili klone od umora. Redatelji se smiju iza zavjesa planirajući novi čin, novi svjetski eksperiment. Usput se zabavljaju i zarađuju na čitavom ovom poprilično nenormalnom međunarodnom projektu.
Zamislite u stvarnosti tako dugo razdoblje nabijeno emocijama, prigušenim nacionalnim plamenom strasti i izraženog elementa pripadnosti koji je postao oružje koje se svako malo povlači po potrebi u mobilizaciji jednog od tri naroda. Rat je davno prošao, a ljudi u BiH jako su opterećeni i u stalnom stanju opće opasnosti u kojima ih drže njihovi stranački prvaci ali i strane strukture. Jer to im je u interesu, a na ulice više i nema svrhe izlaziti jer je sve određeno i diktirano u nekoj svjetskoj sjeni i iza političke zavjese. Izgleda kako je stranim upraviteljima u interesu imati jedan regionalni politički poligon na kojem će po potrebi moći ispaljivati geostrateško streljivo te vršiti opite izdržljivosti naroda i pojedinaca u reguliranim neprirodnim uvjetima. Domaći političari tu su samo lutke i pijuni u toj igri velikih. Kao ličnosti nisu jaki, štoviše prosječni su, nespremni na žrtvu i borbu za interese vlastitog naroda. Mnoge je lako potkupiti, a ima i onih koji su uvjetovani nekim krajnjim pitanjem ali o tom se malo ili nimalo zna. Goruća pitanja poput neriješenog nacionalnog pitanja guraju pod tepih i zatvaraju oči pred gorućom nepravdom koja se odvija na ulicama bh. gradova, posebice Mostara i Sarajeva. Ali što je još neshvatljivije, za njih iznova narod glasa, dajući im povjerenje u nepostojanju boljih i poštenijih. Reklo bi se - narod bira manje od dva zla dok političari trljaju ruke isplativim stanjem ''ni rata ni mira'' u kojem izvlače još od svojih trenutnih političkih funkcija.
Čitam tako knjigu povjesničara Noela Malcolma koju sam posudio onako reda radi. Poprilično nahvaljeno djelo, a meni osobno pomalo konfuzno i poprilično površno. Naslov glasi „Kratka povijest Bosne“. Nigdje spomena Hercegovine. - Tipično zapadnjački. Zapita se stoga čovjek kako to jedan ozbiljan istraživač može odmah u startu i samom naslovu izostaviti sastavni dio jedne zemlje? - Ako je iz neznanja - to se donekle može oprostiti ali ako je namjerno - e onda je to jedna ozbiljna manipulacija i smutnja koja mogućno ima i svoj skriveni cilj. Možemo se upitati - Kada to radi jedna visoko obrazovana sveučilišna osoba što bi tek pomisliti za običnog čovjeka sa Zapada?!
Toliko su se puta strani moćnici i svjetske vlade petljali u sudbinu i stvarnost zemlje Bosne i Hercegovine da je to odavno postalo (bolno) nepisano pravilo. Stranac ti košulju kroji i vodi red u kući… Od Austrougarske i B. Kallaya do suvremene daytonske BiH. - Dokle će dogurati ova neobična kola kojima gorivo svako malo nasipaju EU i Američki gazde, pokazat će vrijeme... Samo što će se u tom vremenu napatiti mnogo nevinih ljudi, mladi će izgubiti svoju mladost u čekanju posla i samoostvarenja, zreliji najbolje godine svog života.
Možda još jedino umjetnici mogu u ovom nemiru i neskladu naći neko kreativno nadahnuće. Ako i toga još ima u bosansko-hercegovačkom loncu smutnje, netrpeljivosti, nesloge i kontroliranog nereda.
