Nakon 26 godina čekanja na pronalazak još grobnica u okolini Mostara i Nevesinja, Džemal Bašić odlučio je ove godine ukopati jednu kost svog oca Hakije. Jedini je to dio tijela koji je do sada pronašao, nakon što je njegov otac nestao iz Vranjevića tijekom lipnja 1992. godine.
"Cijelo područje Vranjevića i Blagaja bilo je pod rezervistima i oni su pri povlačenju napravili egzodus. Masa naroda bila je u zbjegovima, okolnim šumama i brdima, a njega su uhvatili taj dan. Netko ga je poznao od tih rezervista", priča za Detektor Džemal.
Uspio je saznati da je njegov otac ubačen u kombi s još desetak muškaraca i žena te odvezen za Nevesinje, a svjedoci koji su kasnije razmijenjeni pričali su mu da su bili zatvoreni u logoru "Alatnica".
"Oni su se tada rastavili u 'Alatnici', tu su sigurno dovedeni. Žene su odvojili, a muškarce ostavili. Poslije toga gubi mu se svaki trag. Mi smo išli na razmjene i pokušavali preko Crvenog križa da ga pronađemo, ali nismo mogli naći nikakav trag", dodaje Džemal.
Posmrtni ostaci Džemalovog oca pronađeni su u jami Lipovača kod Nevesinja kada je otkrivena 1999. godine, a identificirani više od desetljeće poslije.
Godinama je s obitelji živio u nadi da će pronaći neke dodatne posmrtne ostatke, sve do ove godine, kada se odlučio da ga ukopa.
"Činili smo napore, probali, čekali. Međutim, kad nema više, što daljnje. Mojoj majki je 73 godine, znači jedini joj je cilj bio u životu da ga sahrani, da može reći tu je, i da mu prouči Fatihu", pojašnjava Džemal svoju odluku.
S Džemalovim ocem iz Vranjevića je odveden i otac Magdalene Golemac, Mirko Puljić. Tada je, kao 14-godišnjakinja, s majkom izbjegla prema Čapljini i Hrvatskoj, a njezin otac je ostao u rodnim Vranjevićima. Posljednji su ga put susjedi, kaže, vidjeli dok je pripremao hranu za stoku koju su posjedovali.
"Govorili su mu da bježi, da su došli rezervisti. Tata je rekao:'Što ću im ja', u smislu nemam oružje, civil sam, neće nama ništa. (...) Jedini trag koji je nekad u novinama izašao je da su tata i još tri ili četiri muslimana, s kojima je odveden, navodno čuvali ovce za Srbe u Morinama", priča Magdalena.
Posmrtni ostaci njezinog oca su, također, pronađeni u jami Lipovača, a i ona je ove godine odlučila ukopati dvije kosti koje su do sada identificirane, nakon godina nadanja i traganja za ostalim dijelovima tijela.
Smatra da netko mora da zna gdje se nalaze posmrtni ostaci ubijenih, ali ne može da vjeruje da netko neće otkriti takve informacije.
"Meni je godina danas koliko je moj tata imao kad je nestao. Tako da je to stvarno žalosno, i mi smo izgubili svaku nadu da će se nešto naći. I onda barem da evo možemo kao ljudi otići na groblje i zapaliti im svijeću", dodaje Magdalena.
Očevi Džemala i Magdalene će u subotu, 14. lipnja , posljednji smiraj naći s još devet osoba iz sela Žulje i Vranjevići, čije obitelji su odlučile da nakon godina čekanja svoje najmilije ukopaju.
Oni su bili među više od 20 stanovnika Gornjih i Donjih Vranjevića koji su, tijekom povlačenja pripadnika i rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Blagaja prema Nevesinju, odvedeni i ubijeni. Za tijelima sedam osoba i dalje traje potraga, o čemu je Detektor ranije pisao.
Mostarska udruženja žrtava dan ranije organiziraju i poseban program povodom Dana civilnih žrtava grada Mostara, u okviru kojeg će posjetiti spomen-obilježja u Uborku, Sutini, Zaliku i Vranjevićima.
"To je dan kojeg je Gradsko vijeće grada Mostara proglasilo i samo u tom danu je ubijeno više od 140 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti", navodi Adnin Hasić, predsjednik Udruženja porodica ubijenih žrtava na Uborku i Sutini, koje s Udruženjem civilnih žrtava rata grada Mostara organizira obilježavanje godišnjice.
Ispraćaj za žrtve koje će ove godine biti ukopane bit će održan u subotu s trga Musala u Mostaru, a organizatori pozivaju građane da na dostojanstven način iskažu pijetet i poštovanje.
Ezudin Ćorić, čiji otac Smail je ubijen na Uborku, kaže da mu ovi lipanjski dani teško padaju jer su prošle 33 godine, a nitko nije priveden ili optužen za ovaj zločin.
"Jednom su me pitali ima li pomaka. Ima, velim, nije više 32, niti 19 godina, nego 33. Eto to je jedini pomak, ja ne vidim drugi", govori nam razočarani Ezudin.
Njegov otac je odveden iz kuće 31. svibnja, a 13. lipnja 1992. godine je ubijen u svojoj 62. godini. Ezudin je danas razočaran činjenicom da procesuiranja ovog zločina nema, ali napominje i da je obiteljima važno to što imaju mjesto na kojem mogu odati počast svojim stradalim.
"Vidite koliko ljudi ima, niti znaju gdje mu je nestao, nema ništa. Itekako je važno da imamo gdje otići, odati počast i normalno na mezarje", dodaje Ezudin.
O zločinima u Uborku i Sutini te masovnim grobnicama na ovim mjestima u kojima su bila ukopana tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Detektor je ranije objavio emisiju i reportažu u kojoj su žrtve govorile o neprocesuiranju zločina i godinama nadanja i čekanja.
Neprocesuiranja zločina problematizira i Hasić, koji govori da je bilo nekih pomaka u posljednje dvije godine, ali bez mnogo konkretnih događanja.
"Mi smo u stalnoj komunikaciji s predstavnicima Tužiteljstva. Nažalost, još uvijek nije prikupljeno dovoljno dokaza kako bi se podigle optužnice protiv odgovornih za ove zločine", dodaje Hasić.
Sanja Mulać, istražiteljica Instituta za nestale osobe BiH (INO BiH) u uredu Mostar, navodi da još uvijek tragaju za 512 osoba u cijeloj Hercegovini, a da je taj broj nedavno smanjen za 20 onih koji su identificirani i od kojih će 11 njih biti ukopano ovog lipnja.
Smatra da je do sada napravljen veliki posao, ali da je opet velik broj nestalih nakon 30 godina. Uz to, problem manjka informacija o nestalima, prema njenim riječima, sve je izraženiji.
"Planiramo ekshumaciju u Nevesinju, Berkovićima. Dobili smo informacije vezano za Kupres i planiramo ekshumaciju u Šarića haremu, u kojem se nalaze posmrtni ostaci još sedam NN osoba, koje su razmijenjene 1993. od Hrvatskog vijeća obrane", dodaje Mulać.
