Na današnji dan, 6. travnja 1985., 36 osoba izgubilo je život kada je autobus pun radnika mostarskog poduzeća JP Parkovi sletio s ceste u Jablaničko jezero, nedaleko od restorana Bagrem u Papraskom, na magistralnoj cesti Sarajevo – Mostar.
U nesreći su stradala 35 radnika, u dobi od 20 do 50 godina, većinom s područja Mostarskog blata, te jedan električar koji se zatekao na radu uz cestu. Iza poginulih je ostalo više od 80 maloljetne djece, a cijela Hercegovina zavijena je u crno.
Dva dana nakon nesreće, u središtu Mostara, ispred tadašnje robne kuće HIT, održan je zajednički ispraćaj za 26 žrtava, kojem je prisustvovalo više od 30.000 ljudi. Vijest o tragediji tada su prenijeli svi svjetski mediji. Danas, međutim, o toj nesreći gotovo da nema traga – ni spomenika na mjestu nesreće, ni arhivskih zapisa. Čak su i u JP Parkovi priznali da im je dokumentacija izgorjela, a uspomena na poginule gotovo je izbrisana iz javnog sjećanja.
Radnici su se kobnog dana, oko 15:30 sati, vraćali kućama iz Zenice i Sarajeva. Bio je blagdan Velike subote, a većinu su na računima čekale plaće. Svi su žurili obiteljima. Međutim, autobus se nakon sudara s prikolicom kamiona s bugojanskom registracijom strovalio niz 70 metara dugu provaliju i završio na dnu jezera, dubokom 15 metara.
Samo osam putnika preživjelo je tragediju. Jedan od njih je Rajko Bokšić, tada 22-godišnji mladić iz Jara kod Širokog Brijega. Njegovo svjedočanstvo, objavljeno u zagrebačkoj Areni 1985. i preneseno godinama kasnije u Večernjem listu, ostaje jedno od najpotresnijih podsjećanja na tu nesreću. Rajko je ispričao kako se jedva izvukao kroz razbijeni prozor, izgubio orijentaciju pod vodom i preživio zahvaljujući vjetrovki koja se napuhala. Na obali ga je dočekao vozač kamiona koji mu je pružio ruku spasa.
U Jablanici su Jablaničani velikodušno priskočili u pomoć – donijeli su odjeću, hranu, nudili krv i tješili preživjele.
Za tragediju je osuđen vozač kamiona Srećko Miličević, koji je zbog gubitka kontrole nad vozilom osuđen na više od šest godina zatvora.
I danas, 40 godina kasnije, tuga i sjećanje ostaju duboko urezani u kolektivno pamćenje Mostara i cijele Hercegovine. Iako mjesto nesreće ostaje bez obilježja, u srcima obitelji, prijatelja i kolega, žrtve nikada nisu zaboravljene.
