Mladi i zapošljavanje

Sve je to do nas

Vijesti / BiH-EU | 30. 04. 2015. u 06:37 Z.S.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Manjak perspektive za mlade ljude u Bosni i Hercegovini je mantra koja se ponavlja iz godine u godinu, toliko dugo da je postala opća, skoro pa dosadna, činjenica. Jedna je to od onih izreka koje su nam toliko često u ušima da smo gotovo pa prestali obraćati pozornost na njih. Sve dok se direktno ne suočimo s problemom perspektive nekog nama bližnjeg. A problem postoji i njegov glavni nositelj je manjak posla za mlađu generaciju.

Katastrofalne statistike

Mladi u Bosni i Hercegovini su osobe od navršenih 15 do navršenih 30 godina. Tako kaže zakon, ali nas ovdje prije svega zanima populacija od 18 do 30 godina, dakle ona koja po pretpostavci ima završenu srednju školu, ili neki stupanj višeg odnosno visokog obrazovanja.

Nezaposlenost osoba mlađih od 30 godina u Bosni i Hercegovini varira proteklih godina između 50 i 60 posto, što je poražavajuća brojka. Taj postotak bazira se na temelju definicije da je zaposlena samo ona osoba koja je regularno prijavljena kao uposlenik i kao takva uživa određene socijalne i zdravstvene beneficije, te se na njezin rad, odnosno zaradu plaćaju određeni porezi i davanja državi.

Uzmemo li u obzir da još uvijek u Bosni i Hercegovini postoji veliki udio rada na crno, onda bi stvarni postotak nezaposlenih bio bliži procjenama Svjetske Banke od otprilike 40 posto, što je i dalje veoma visok postotak, najviši u zemljama regije.

Stalna predizborna obećanja bez učinka

Iako se problem zapošljavanja mladih spominje kao prioritet za rješavanje u svakoj predizbornoj kampanji, porazne statistike u Bosni i Hercegovini iznova nam govore kako se na planu zapošljavanja mladih nije puno učinilo u zadnjih desetak godina.  Mnogo projekata ostalo je mrtvo slovo na papiru, neki nisu niti zaživjeli, što jasno govori da je institucionalno ova problematika prilično zanemarena.

Mnogi projekti na podizanju svijesti mladih, kao i institucija države, a koji su stizali preko različitih projekata iz zemalja Zapadne Europe, do sada su tek  malo načeli ovu problematiku, koja se ne može riješiti bez jedne općedruštvene akcije, koja bi se ozbiljno i temeljito provela i konačno dala konktretne rezultate. Sve drugo vodi do već alarmantnih podataka kako mladi ljudi napuštaju Bosnu i Hercegovinu u potrazi za poslom i egzistencijom.

Opći uvjeti poslovanja i poduzetnička klima u Bosni i Hercegovini nisu se bitno popravili otpočetka milenija. Previše papirologije, previše zakona i previše nivoa vlasti, jako tromo reagiraju na mogućnosti koje se otvaraju pred državom. Kompliciran i lijen administrativni aparat kao da čini sve da odbije strane investicije, a upravo one su temelj rješenje problema zapošljavanja mladih ljudi.

Postojeći kapaciteti za zapošljavanje unutar Bosne i Hercegovne su prebukirani, javna poduzeća koja se u aktualnoj situaciji (koja traje već godinama) čine sigurnim poslom i vrhom egzistencije pucaju po šavovima od pretjeranog broja uposlenih i sasvim je jasno da, čak i ako su otvorena za upošljavanje odabranih i odanih, ona nisu rješenje, nego čak i dio problema. Ona nude podjelu na uposlene i neuposlene, jednima otvaraju perspektivu, a drugima je potpuno blokiraju.  Jer, otvara se pitanje – što im je u ovom trenutku alternativa?

Nedostatak strateškog planiranja

Mala privatna poduzeća guše se u nametima na rad i time se spriječava njihova ekspanzija, koja bi dovela do novih radnih mjesta. Privatni poduzetnici, samostalno ili okupljeni u društva, klastere ili gospodarske komore, uvijek će kao prvi problem istaknuti upravo visoke namete na rad, koji su među najvišima u Europi. A zatim i nedostatak opće strategije upošljavanja, koja bi obuhvatila i koordiniran rad ministarstava i institucija skupa s njima na planiranju ekonomske strategije i obrazovne strategije, kako na državnom,entitestkim, županijskim i općinskim nivoima.

Trenutno, naime, imamo problem da obrazovni sustav ne prati potrebe gospodarstva, a da ni gospodarstvo nema s kim koordinirati eventualni utjecaj na obrazovni sustav. Pojednostavljeno, u Bosni i Hercegovini fakulteti će i dalje proizvoditi bezbrojne pravnike, ekonomiste ili novinare, makar je potreba za drugim zvanjima puno veća.

Također, ako, na primjer,  drvni klaster, kakav je osnovan u Hercegovini, potražuje školovan kadar koji bi u budućnosti radio u industriji prerade drveta i proizvodnje namještaja, očito je da je prvi naredni korak da se koordinira razvojna strategija s nositeljima razvoja obrazovnog sustava u Federaciji ili državi i da se sa Sveučilištima dogovori modus na koji će se, uz pomoć stručnih nastavnih kadrova iz zemlje ili inozemstva, školovati kadrovi za potrebe klastera. I da će to u narednom periodu rezultirati stasavanjem domaćih kadrova, od kojih neće svi otići u proizvodnju, nego će nastaviti širiti znanje u okviru, recimo, u međuvremenu osnovanog instituta. To međudjelovanje obrazovnih i institucija koje uređuju gospodarsku klimu u zemlji bi trebala biti poluga koja će postati zamašnjak zapošljavanja u Bosni i Hercegovini. Nažalost, osim tek povremene suradnje visokoškolskih institucija i instituta sa gospodarskim subjektima, još uvijek ne možemo reći da smo izašli na pravac koji bi nas trebao povesti u budućnost.

Proizvodnja neperspektivnih kadrova

Da bi mladi ljudi lakše našli posao logično je da njihova stručnost mora biti prepoznata kod poslodavaca. Logično je da u državi bez jasne strategije u kojoj i dalje vlada nerazumljiva definicija „Ma, samo ti završi školu i uzmi bilo kakvu diplomu“ i u kojoj ponuda fakulteta ne egzistira u istoj dimenziji sa stvarnim stanjem potrebe na tržištu. Visoko školstvo živi u svom svijetu „štancanja“ kadrova koje nitko na tržištu ne treba, a poslodavci pritom ili slabo reagiraju ili se nemaju kome obratiti ili pokušavaju drugdje školovati buduće kadrove.

Nedostaje potpora za doškolovanje, dalje školovanje, poticaj za školovanje uz rad, a sve u cilju da se privuku poslodavci i investicije. Floskula da mi imamo 'školovane kadrove', ali nemamo posla, ipak su često samo floskule, jer kakav je naš obrazovni sustav zbilja? Rijetko koja visokoškolska ustanova uopće inzistira na školovanju uz praksu, uglavnom se znanje temelji na teorijskim disciplinama, a često školovanje ne prati trendove naprednog svijeta.

Pogreška zvana 'Samo ti završi, važan je papir!'

Time otvaramo još jedan problem, koji se često prešućuje kada govorimo o zapošljavanju mladih u BiH. Taj problem zove se „ići linijom manjeg otpora“ a koji rezultira nedostatkom stava kod mladih ljudi, nedostatkom ambicije i odustajanjem od traženja posla nakon prvih odbijenica.  Taj problem naslonjen je i na pogrešnu percepciju koju mladima usađuju njihovi roditelji i okolina, koja ih stavlja u inferioran položaj spram drugih u traženju posla, ostavlja ih kao pasivne promatrače na tržištu rada i čine „čekajućom“ masom koje se nitko, nažalost, neće sjetiti.

Stav u kojem je dovoljno završiti školu, a netko će se za posao već pobrinuti (država, na primjer) ne samo da je pogrešan i daleko od istine, nego i u startu čini mladog čovjeka neambicioznim i izgubljenim. Prevaladavajuće mišljenje koje kao da je izašlo iz vremena socijalizma i preživjelo ga, o tome da je dovoljno završiti neku školu i onda čekati na Zavodu za zapošljavanje nije u skladu s vremenom u kojem živimo i društvenim uređenjem u kojem jesmo.

Dodajmo ovome i često pogrešan stav da je s diplomom u džepu sramota raditi posao koji nije vezan uz tvoju struku ili da posao „niži od onog u diplomi“ nije na željenom nivou da bi se uopće pokušao raditi. Upravo nerad i beskrajno čekanje rađaju ljude koji će se teško zaposliti, jer uvijek dolaze mlađi. Tko se zaustavi i previše čeka, a pritom se ne usavršava, on ne može više ravnopravno konkurirati na tržištu rada.

Neambicioznost čekajuće mase

Stoga su uvijek dobrodošle sugestije sa strane, koje u BiH dolaze preko raznih GO i NGO organizacija iz EU, a koje upućuju mlade da se, u nedostaku institucionalno kvalitetnih rješenja, pokušaju nametnuti na tržištu rada svojim idejama, jer čak i u Bosni i Hercegovini, u situaciji u kakvoj naše tržište jeste, dobra ideja je uvijek dobra ideja – i ona bi kao takva morala zaživjeti. Postoji stoga i niz pozitivnih primjera u kojima mladi ljudi uzimaju sudbinu svoje egzistencije u svoje ruke.

Da bi taj proces bio što uspješniji, potrebno je, opet institucionalno, smanjiti opterećenja na pokretanje obrta, na embrionalni razvoj privatnog biznisa, te na svaki način olakšati inicijativu, pogotovo onu koja kao posljedicu ima upošljavanje mladih. Jer, živimo u sustavu u kojem je ideja jača od titule, u kojem dobra ideja koja susreće kvalitetnu investiciju mora rezultirati odličnim krajnjim proizvodom.

Ne treba imati iluziju da je iz Bosne i Hercegovine lakše plasirati ideju negdje prema vani, ali je moguće, jer je tržište EU sve otvorenije i za nas. Stoga treba inzistirati na podizanju svijesti mladih da je moguće i ovdje uspjeti, plasirati svoje ideje ili proizvode napolje, ali treba institucionalno pokazati ozbiljne namjere da im se to i omogući. Na sustavu je da stvori pozitivnu klimu i Bosnu i Hercegovinu doista učini onakvom kakvom se volimo reklamirati – zemljom mladih i sposobnih (koji, nažalost, sposobnost uvijek dokažu negdje u drugoj zemlji!)

Krajnje je vrijeme za reforme!

Sve gore navedeno tiče se naše budućnosti. Znate onu izreku da na „mladima svijet ostaje“. Ova zemlja maćehinski se odnosi prema 60 posto svoje mlade populacije. I zadnji je rok da se nešto po tom pitanju promijeni. Postotak onih koji su prije deset godina imali manje od 30 godina i nisu u međuvremenu našli posao ili ga pokrenuli je također enormno velik i ako ova zemlja nastavi takvim tempom, u budućnosti ćemo biti zemlja starih ljudi koji nisu uspjeli ostvariti ni dan radnog staža.

Zemlja koja u ovom trenutku stenje pod opterećenjem umirovljenika koji su svoje mirovine zaradili radeći jedva spaja kraj s krajem, kakva li će onda tek biti kada bude prepuna onih koji je nisu zaradili, a bit će u potrebi kao i današnji umirovljenici? Još jednom, krajnje je vrijeme da se napravi korak naprijed, da se mladima otvori perspektiva, jer negativan trend smanjenja radnog stanovništva u osnosu na umirovljenike i one koji nemaju posao je katastrofalna omča oko vrata Bosne i Hercegovine.

EU pruža ruku, daruje znanje i obećava svu pomoć, a na našim institucijama, ali i na svakom pojedincu je, da svatko sa svoje strane obeća reformu. Reformu sustava, reformu u glavama i reformu u praksi. Jedino tako, razočaravajući broj mladih bez posla biti će smanjen, a ova država si stvoriti neku perspektivu.

Kopirati
Drag cursor here to close