Đoković: Volio bih da me ljudi ne pitaju kada ću se povući

Prošle godine je igrao četiri polufinala. Ove godine je sjajno krenuo u Australiji, izborio je finale. Nakon toga poraz u trećem kolu Roland Garrosa, sada opet u polufinalu Wimbledona. Naravno da je realnost drugačija danas, godine čine svoje, novi, mlađi tenisači su tu, Sinner dominira, Alcaraz također kada nije ozlijeđen.

Kako je i sam Novak na pressici nakon meča rekao, danas je situacija takva. Nekada su njegovi porazi u tri seta skoro bili nemogući. Govorio je Đoković o tome zašto ga opterećuje stalna priča o 25. Grand Slam naslovu, koliko mu teško pada kada više ne može napraviti ono što je nekada mogao te kako to utječe na njegovu motivaciju.

Zanimljivo, prvo pitanje je bilo vezano za njegov lov na 25. Grand Slam naslov. Jedan od novinara je spomenuo kao da je to ultimativni cilj.

“Nije ultimativni cilj. Jako je važno da znaš – puno me ljudi opterećuje time, ljudi koji su u mom, nazovimo ga, drugom krugu bliskosti, kao i mediji... Razumijem da ljudi stvarno žele da osvojim taj 25. naslov i ja to također želim, ali to nije ultimativni cilj.

Dajte, ljudi, malo stavimo stvari u perspektivu. To me stvarno počelo pomalo živcirati jer ispada kao da sebi nisam dovoljan, a onda mi drugi dodaju dodatni teret. Kao da nije dovoljno 24, nego mora biti 25. Nije dovoljno 100 osvojenih turnira, nego mora biti 110. Nije dovoljno 400 tjedana na prvom mjestu, nego mora biti 1000 tjedana.

Ajmo malo proslaviti i veseliti se onome što je ostvareno te u tom smislu biti skromniji, realniji i zahvalniji. To je moj podsjetnik samome sebi jer mi je stvarno više dosta razgovora o tome kada će doći 25. naslov... A što ako nikada ne dođe? Što onda? Je li to onda neuspješna karijera?

Zbog toga bih maknuo izraz “ultimativni cilj”, jer to za mene nije. Ali svakako je uvijek cilj i prioritet što bolje se pripremiti te najbolje odigrati upravo na Grand Slam turnirima. To ponavljam cijelu svoju karijeru. Mislim da sam upravo zahvaljujući takvom pristupu sve to i ostvario.

U više od 20 godina svoje karijere, rezultati i povijest mojih nastupa na Grand Slamovima dovoljno govore o tome koliko mi znače i koliko sam dobar tenis igrao na tim turnirima.

Mogao sam osvojiti još sigurno pet Grand Slamova u finalima u kojima sam imao mečeve pod kontrolom, ali isto tako mogao sam izgubiti pet onih u kojima sam pobijedio neke nevjerojatne dvoboje. To je sport i to je život.

A koliko će ovo još trajati za mene, u ovom trenutku ni sam ne znam. To je ono što sam govorio i prošle godine – volio bih da ljudi poštuju moj izbor i da me ne pritišću pitanjima kada ću se povući, kada će doći 25. naslov, kada će se dogoditi ovo ili ono, nego jednostavno da poštuju moj prostor, moje vrijeme i moje odluke. Kada dođe, doći će. Više je razloga za slavlje nego za tugu.”

Kada govoriš o svojoj spremnosti, ako usporedimo prošli i ovaj turnir, dojam je da si bio puno spremniji nego na prošlom Wimbledonu?

“Nije samo mentalno, iako mentalni dio uvijek postoji...

Ako ti nešto ne ide, ako si tog jutra povraćao, vrti ti se u glavi, nemaš reakciju i vid ti se malo zamagli... Ljudi to ne znaju, ali to se stalno događa. To se događalo jako često, ne samo meni, nego svima. Ljudi očekuju da si uvijek na maksimalnoj razini spremnosti. To jednostavno nije moguće.

Moguće je samo uvijek dati sve od sebe kako bi bio spreman koliko možeš u okolnostima koje imaš. A te okolnosti, pogotovo posljednjih nekoliko godina kod mene, često se mijenjaju i gotovo svaki dan donosi neki novi izazov s kojim se moram suočiti.

Najviše mi je teško prihvatiti tu stvarnost – da jedan dan odigram fenomenalno, i na treningu i na meču, a već sljedeći kao da nisam isti čovjek. Kao da nisam u svojoj koži. Valjda se neke biološke stvari tako događaju. Imaš više tih psihofizičkih oscilacija.

Danas na treningu... nije to ni prvi ni posljednji put, ali tražiš taj osjećaj na terenu, tražiš pravi tajming, znaš protiv koga igraš i na koji način se moraš postaviti. Ako ne osjećaš lopticu, to stvara dodatnu napetost i nervozu. To postane začarani krug iz kojeg pokušavaš izaći, kako bi se na meču resetirao i usredotočio na ono što trebaš napraviti.

Trening je jedno, meč je drugo, ali upravo na treningu pokušavaš uvježbati te stvari kako bi ih osjećao u rukama i na reketu. Ako taj osjećaj nije prisutan, naravno da ti to dodatno stvara pritisak.”

Rekao si da si jedan dan odličan, a drugi kao da nisi svoj. Koliko to utječe na motivaciju?

“Utječe dosta.

Osnovna motivacija je i dalje tu, povezana je s ljubavlju i strašću koju imam prema ovom sportu. To je najvažnije. Zbog toga imam želju izaći na teren.

Nakon toga postoji natjecateljska motivacija koja mora biti prisutna jer zahtijeva maksimalnu posvećenost – tjedne treninga, pripreme tijekom kojih zajedno s timom puno žrtvuješ i možda se odričeš nekih drugih stvari kako bi došao do željene razine spremnosti u svakom smislu.

Ali ne sjedim ovdje i ne žalim se. To su moji izbori i svjesno donosim te odluke jer i dalje volim taj osjećaj na terenu.

Ali sigurno nije isto kao nekada i teško mi je, uz svo iskustvo i sve što sam postigao, prihvatiti i osvijestiti na terenu da mi razina igre toliko padne.

Predvidim gdje će lopta ići, mentalno sam spreman, ali tijelo je sporije. Onda imaš osjećaj kao da si stalno pola koraka iza protivnika preko mreže. To me izluđuje. Naravno da me izluđuje, pogotovo kada želim biti najbolji i pobijediti svakoga tko je s druge strane.

Pokušavam s optimističnim stavom sebi otvoriti put dalje i predstavljati svoju zemlju na najbolji mogući način. Vidjet ćemo koliko ću još gurati.”

Ovakav poraz, obeshrabruje li te više ili ti daje dodatnu motivaciju za daljnji rad?

“Pa, moglo je biti i gore – 6-4, 6-4, 6-4 nije toliko loše, ha-ha. Ne znam na što si mislio, ali...

Znao sam da, ako uspijem izboriti tie-break u jednom setu, možda mogu doći do seta, a onda se možda i njemu neke stvari zakompliciraju...

Ipak, bio je jednostavno previše dominantan i očito bolji igrač. Polufinale Wimbledona jest dobar rezultat, ali za mene je samo trofej najbolji rezultat.

Pokušavam i sam u glavi pronaći ravnotežu i reći sebi da je ovo što radim u ovim godinama posebno i dobro. Treba nastaviti dalje.”