Posljednji ples Matthiasa Sindelara: Kako je fašizam ugasio čaroliju Dunavskog nogometa

Od bečkih kavana i rađanja Dunavske škole nogometa do posljednjeg plesa Wunderteama i misteriozne smrti Matthiasa Sindelara. Ovo je priča o vremenu kada se nogomet igrao srcem, a ponekad je upravo zbog toga postajao činom otpora.

Postojalo je vrijeme kada se o nogometu nije razgovaralo samo na stadionima. Igra se rađala i razvijala u bečkim kavanama, uz kavu, novine, cigarete i duge rasprave uglađene gospode koja je vjerovala da nogomet može biti mnogo više od igre. Mogao je biti umjetnost. Intelektualna preokupacija. Način da jedan grad, jedna zemlja, pa i čitava Europa pronađu vlastiti identitet.

Dok se na Otoku igrao British Home Championship, a olimpijski nogometni turniri postajali sve važniji, Europa je tražila vlastiti odgovor na pitanje kako unaprijediti igru, povezati reprezentacije i klubove te stvoriti natjecanja koja će nogometu dati novu dimenziju. Prvo Svjetsko prvenstvo još je bilo daleko. Južnoamerička Copa América pokrenuta je 1916. godine, dok je europski nogomet tek tražio način da izađe iz okvira nacionalnih prvenstava i povremenih međunarodnih susreta. Onda su se u Beču pojavili ljudi koji su vjerovali da se nešto mora promijeniti.

Bečke kavane u kojima se stvarala povijest

Hugo Meisl, austrijski nogometni vizionar, i Jimmy Hogan, engleski trener koji je ostavio dubok trag u srednjoeuropskom nogometu, krenuli su u pustolovinu koja će promijeniti ovu igru kao takvu. Njihova ideja nije bila samo stvaranje dobrih nogometaša. Željeli su izgraditi nogometnu kulturu, razviti stil igre i povezati zemlje koje su dotad uglavnom gledale svaka svoja posla.

Trebali su im ljudi koji su razumjeli tu viziju. Jedan od njih bio je Mađar Mór Fischer, nogometni dužnosnik koji će poslije obnašati i dužnost potpredsjednika FIFA-e, koji je također ogroman doprinos.

Iz današnje perspektive gotovo je nevjerojatno da se dio temelja modernog europskog nogometa može pratiti do razgovora vođenih u bečkim kavanama i uredima između dvaju svjetskih ratova. Ali upravo se ondje nogomet počeo tretirati kao nešto mnogo ozbiljnije od nedjeljne zabave. O njemu se raspravljalo, analiziralo ga se, tražili su se novi taktički putovi i načini da se igra podigne na višu razinu.

Iz tih razgovora izrast će velike reprezentacije, legendarni klubovi i igrači čija će imena ostati upisana u povijest.

Meisl, ključna figura

Meisl je bio jedna od ključnih figura tog pokreta. Bio je čovjek koji je pomogao Austriji da se pozicionira na europskoj nogometnoj karti, a zatim je, zajedno s Hoganom, poveo prema vrhuncu. Njihovo nasljeđe postat će poznato kao Dunavska škola nogometa, a austrijska reprezentacija kao Wunderteam. 

U ožujku 1927. godine pokrenuta je ideja o međunarodnom natjecanju reprezentacija pod nazivom Coupe Internationale Européenne. U njemu su sudjelovale Austrija, Mađarska, Čehoslovačka, Italija i Švicarska. Bio je to pokušaj da se reprezentativni nogomet pretvori u ozbiljno, kontinuirano natjecanje.

Istodobno se razvijao i klupski nogomet. Mitropa kup, pokrenut 1927. godine, okupio je klubove iz srednje Europe i postao jedno od najvažnijih međunarodnih klupskih natjecanja tog vremena. U njegovu prvom izdanju nastupili su i Hajduk iz Splita i BSK iz Beograda, uz klubove poput MTK-a, Rapida, Sparte iz Praga, Admire i Újpesta. Prvo izdanje osvojila je Sparta iz Praga.

Reprezentativno natjecanje, opterećeno problemima s terminima i kalendarom, trajalo je sve do 1930. godine. Italija je, predvođena napadačima Ginom Rossettijem i Juliom Libonattijem, postala prva osvajačica naslova.

Ono najvažnije nije se moglo izmjeriti samo trofejima.

Između Austrije, Mađarske i Čehoslovačke stvarao se nogometni prostor u kojem su se susretali različiti stilovi, ideje i generacije igrača. Nogomet je postajao igra znanja, imaginacije i inteligencije. A Beč je bio njegovo veliko srce.

U to vrijeme austrijska liga bila je, izvan Britanije, među najživljima i najzanimljivijima u Europi. Stadioni su iz tjedna u tjedan privlačili velike mase navijača. Ali nogometni život nije završavao posljednjim sučevim zviždukom.

Navijači bečke Austrije okupljali su se u Caféu Parsifal. Pristalice Rapida sastajale su se u Caféu Holub. U tim se kavanama prepričavalo utakmice, raspravljalo o taktici i analiziralo svaki potez omiljenih igrača. Ondje se nije tražio samo pobjednik. Tražila se ljepota igre. A među svim tim imenima posebno je mjesto pripadalo jednom čovjeku.

Matthias Sindelar – čovjek koji je nogomet pretvarao u umjetnost

Bio je krhak, gotovo nježan, s tijelom koje nije odavalo dojam da pripada velikom sportskom šampionu. Ali kada bi dobio loptu, sve bi se promijenilo.

Matthias Sindelar.

Zvali su ga Der Papierene – Čovjek od papira. Nadimak je odgovarao njegovoj vitkoj građi, ali je skrivao ono što se događalo na terenu. Sindelar je imao osjećaj za prostor, loptu i protivnika kakav se rijetko viđa. Nije morao nadjačati suparnika snagom. Bilo je dovoljno da ga navede da povjeruje kako zna što slijedi. A onda bi učinio nešto sasvim drugo.

Sindelar nije bio samo najbolji igrač svoje generacije. Za mnoge je bio dokaz da nogomet može imati nešto od književnosti, glazbe i kazališta. U Beču, gradu koji je njegovao umjetnost i intelektualne rasprave, takav igrač nije mogao ostati samo sportska zvijezda.

Kazališni kritičar Alfred Polgar divio se njegovoj igri. U njegovim pokretima i golovima pronalazio je nešto što je dobro poznavao iz vlastitog svijeta – savršeno napisanu priču, s početkom, razvojem i završetkom koji odjednom otkriva smisao svega što mu je prethodilo.

Sindelarov je gol, u toj interpretaciji, bio poput savršene poante. Završetak koji otkriva ljepotu cijele kompozicije.

Upravo je takav bio njegov nogomet. Nije igrao samo da bi pobijedio. Igrao je tako da se pobjeda pamti.

Bio je miljenik bečkih kavana, ljubimac publike i simbol jednog vremena. Njegova bliskost socijalističkim idealima dodatno ga je približila dijelu bečkog radništva, dok su ga na terenu obožavali svi koji su u nogometu tražili nešto više od rezultata.

Pojavljivao se u reklamama za mlijeko i satove, a glumio je i u filmu "Roxy i njezina čudesna ekipa". Njegova slava prelazila je austrijske granice. Stizale su ponude velikih klubova, među njima i Manchester Uniteda, ali Sindelar nije želio napustiti domovinu. Beč je bio njegov grad. Austrija njegova reprezentacija.  nogomet njegov jezik.

Wunderteam – reprezentacija koja je očarala Europu

Pod vodstvom Huga Meisla, uz taktički i trenerski utjecaj Jimmyja Hogana, Austrija je izrasla u jednu od najuzbudljivijih reprezentacija na svijetu.

Wunderteam nije igrao nogomet kakav su mnogi očekivali. Njegova se igra temeljila na kretanju, kratkim dodavanjima, tehničkoj superiornosti i razumijevanju među igračima. Lopta se kretala brzo, ali još je brže djelovala njihova misao.

Sindelar je bio središnja figura tog sustava. Kretao se između linija, izvlačio protivničke obrane iz ravnoteže i stvarao prostor za suigrače. Njegova veličina nije se ogledala samo u golovima nego i u sposobnosti da čitavu ekipu učini boljom.

Austrija je pobjeđivala velike protivnike, oduševljavala publiku i stvarala dojam da pred sobom ima generaciju sposobnu stići do samog vrha svjetskog nogometa. Posebna priča bila je utakmica odigrana prosinca 1932. godine.

Stamford Bridge – večer kada je Engleska upoznala genija

Engleska je za Austrijance predstavljala mnogo više od još jednog protivnika. Bila je simbol nogometne moći, zemlja iz koje je igra potekla i reprezentacija koju nijedna gostujuća selekcija dotad nije pobijedila na njezinu domaćem terenu.

U Beču se ta utakmica nije doživljavala kao običan sportski događaj. Oko 10.000 ljudi okupilo se na Heldenplatzu kako bi preko zvučnika slušalo radijski prijenos susreta na Stamford Bridgeu.

Možemo samo zamisliti taj prizor: tisuće ljudi na hladnom bečkom trgu, okupljenih oko radija, prate svaki napad, svaki duel i svaki gol. Jedan grad disao je u ritmu utakmice udaljene stotinama kilometara.

Na terenu Austrijanci nisu dobro počeli. Nakon pola sata gubili su 2:0. Ali što je utakmica više odmicala, postajalo je jasnije da Englezi nisu nepobjedivi.

Wunderteam se vraćao u susret, a onda je Sindelar izveo potez koji će ostati dio nogometne legende. Individualnim prodorom i završnicom koja je pokazala svu njegovu klasu postigao je gol protiv Engleske na njezinu terenu.

Austrija je na kraju izgubila 4:3. Rezultat je ostao na engleskoj strani, ali dojam koji su gosti ostavili bio je golem.

Britanski mediji bili su impresionirani. The Times je Sindelara opisao kao jednog od najvećih nogometaša na svijetu, dok ga je Daily Mail nazvao genijem. Belgijski sudac John Langenus, koji je sudio finale prvog Svjetskog prvenstva 1930. godine, njegov je gol smatrao remek-djelom kakvo se protiv Engleske rijetko moglo vidjeti. Austrija jeste izgubila utakmicu, ali je dobila nešto puno važnije. Poštovanje.

Wunderteam je svijetu pokazao da nogomet ne pripada samo onima koji su ga izmislili. Pripadao je i onima koji su ga znali pretvoriti u umjetnost.

Godine 1934. Austrija je stigla do polufinala Svjetskog prvenstva u Italiji. Bila je to generacija sposobna otići još dalje, ali zaustavljena je u susretu s domaćinom, Italijom. Na tom turniru, pod Mussolinijevim režimom, Austrijanci su se suočili s okolnostima u kojima sport nije bio odvojen od politike. Austrijanci su vjerovali da mogu postati svjetski prvaci. Možda su zaista mogli.

Ali nogomet nikada ne živi izvan vremena u kojem se igra. A vrijeme koje je dolazilo bilo je sve mračnije.

Kada je nogomet postao oružje politike

Do sredine tridesetih godina nogomet je već odavno bio više od sporta. Velike sile prepoznale su njegovu propagandnu moć. Stadioni su postajali pozornice političkih poruka, reprezentacije sredstva nacionalnog dokazivanja, a sportski uspjesi instrumenti ideološke propagande.

Svjetsko prvenstvo 1934. godine u Italiji bilo je jedna od velikih pozornica na kojima je režim Benita Mussolinija nastojao pokazati snagu i superiornost fašističke države. Četiri godine poslije, na prvenstvu u Francuskoj, Europa je već bila na rubu katastrofe.

U tom svijetu, u kojem su se granice pomicale, slobode nestajale, a ljudi dijelili prema podrijetlu i vjeri, nestajao je i onaj drugi nogomet. Onaj u kojem su se ljudi okupljali u kavanama, raspravljali o ljepoti igre i vjerovali da talent može nadmašiti sve razlike.

Nacizam nije uništavao samo političke protivnike. Uništavao je čitave društvene i kulturne svjetove. Bečki nogomet nije izdržao. 

Židovima je zabranjivano bavljenje nogometom, a bečka Austria izgubila je velik dio svojih ljudi i rukovodstva. Njezini židovski dužnosnici i članovi bili su izloženi progonu, a oni koji su ostali dobili su jasnu poruku: ne smiju se družiti sa svojim nekadašnjim kolegama. Među onima koji su izgubili položaj bio je i predsjednik kluba Michl Schwarz.

Sindelar nije zaboravio čovjeka koji je mnogo učinio za njegov klub. Kada mu je rečeno da ne smije razgovarati sa Schwarzom, odgovorio mu je riječima koje su postale simbol njegova karaktera:

"Novi predsjednik zabranio nam je da razgovaramo s vama, ali ja ću uvijek razgovarati s vama, Herr Doktor!”

U toj rečenici nije bilo velikog političkog govora. Nije bilo parola ni velikih obećanja. Samo jednostavna ljudska odluka da ne okrene glavu od čovjeka kojemu je dugovao poštovanje. Ponekad je upravo to najteži oblik otpora.

12. ožujka 1938. – dan kada je nestala Austrija

Njemačke postrojbe ušle su u Austriju. Hitler je proglasio Anschluss, prisilno pripajanje Austrije Trećem Reichu. Zemlja koja je imala vlastitu povijest, kulturu i identitet preko noći je izgubila političku samostalnost. Nestajala je Austrija kakvu je Sindelar poznavao, volio.

S njom je nestajala i reprezentacija koja je godinama oduševljavala Europu. Do kraja ožujka Austrijski nogometni savez obavijestio je FIFA-u da je raspušten. Wunderteam je prestao postojati.

Igrači koji su donedavno predstavljali svoju zemlju sada su se našli pred izborom koji nije imao mnogo veze s nogometom. Trebali su odlučiti hoće li nastaviti karijere pod novom zastavom i u reprezentaciji države koja je progutala njihovu domovinu.

Njemačka je u tom trenutku imala vlastite ambicije. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj bilo je pred vratima, a izbornik Sepp Herberger želio je iskoristiti kvalitetu austrijskih nogometaša kako bi dodatno ojačao njemačku reprezentaciju.

Dogovorena je utakmica između Njemačke i Austrije, zakazana za 3. travnja 1938. godine na bečkom stadionu Prater. Službeno, trebala je to biti oproštajna utakmica. U stvarnosti, bila je mnogo više od toga.

Više od 60.000 ljudi došlo je na stadion. Publika je znala da ne gleda samo nogometnu utakmicu. Gledala je posljednji nastup reprezentacije koja je za mnoge predstavljala samu dušu njihove zemlje.

Igračima je navodno sugerirano da utakmica prođe bez ponižavanja novog poretka. Da ne bude previše ozbiljna. Da se ne izazivaju politički moćnici koji su sjedili na tribinama. Sindelar definitivno nije bio čovjek koji je znao igrati prema tuđem scenariju.

Posljednji ples Wunderteama

Utakmica je bila napeta, puna simbolike i svega onoga što sport ne bi smio nositi na svojim plećima. Ipak, Austrijanci su na terenu pokazali da nisu došli samo odraditi unaprijed dogovorenu predstavu.

U drugom poluvremenu Sindelar je postigao gol. Ubrzo je Austrija povela i drugim pogotkom te pobijedila Njemačku rezultatom 2:0. Dogodilo se nešto što je bilo mnogo veće od sportskog iznenađenja.

Pred predstavnicima režima koji je upravo izbrisao njegovu zemlju s političke karte Europe, Sindelar je odigrao još jednu veliku utakmicu za Austriju. Činilo se kao da je barem tijekom tih devedeset minuta uspio vratiti nešto što je povijest već oduzela.

Možemo samo zamisliti kako su se osjećali oni koji su sjedili u počasnim ložama. Planirali su oproštaj, a dobili poraz. Očekivali su poslušnost, a gledali igrača koji je i dalje igrao za sebe, za suigrače i za zemlju koja je upravo nestajala.

Bio je to posljednji ples Wunderteama.

Njemačka je ipak računala na austrijske nogometaše. Nekadašnji austrijski reprezentativci, među njima Josef Stroh, Franz Wagner, Hans Mock i Rudolf Raftl, našli su se na raspolaganju Herbergeru za Svjetsko prvenstvo. Sindelar, međutim, nije zaigrao za Njemačku.

Na Svjetskom prvenstvu 1938. njemačka reprezentacija, pojačana austrijskim igračima, nije ispunila očekivanja. Nakon remija sa Švicarskom uslijedila je eliminacija u ponovljenoj utakmici osmine finala 9. lipnja.

Propao je plan da se nogometna kvaliteta jedne zemlje jednostavno preuzme i pretvori u dokaz nadmoći druge. Propao je još jedan fašistički projekt. Cijena koju su ljudi plaćali bila je mnogo veća od jednog poraza.

U mjesecima koji su slijedili Europa je sve dublje tonula u mrak. U rujnu 1939. počeo je Drugi svjetski rat. Svjetska prvenstva planirana za 1942. i 1946. godinu nisu održana.

Nogomet koji je nekoć povezivao europske gradove, klubove i ljude sada je bio podređen vremenu u kojem su mržnja i nasilje pokušavali odrediti sudbinu čitavog kontinenta. Matthias Sindelar više nije imao svoje mjesto u tom svijetu.

Smrt čovjeka koji je pripadao nekom drugom Beču

Dana 23. siječnja 1939. godine Sindelar je pronađen mrtav u svom stanu u Beču. Pokraj njega bila je njegova partnerica Camilla Castagnola. Oboje su umrli od trovanja ugljičnim monoksidom.

Službena verzija govorila je o nesretnom slučaju, a pojavile su se i pretpostavke o samoubojstvu. U godinama koje su slijedile razvile su se brojne teorije o tome što se zapravo dogodilo. Neki su vjerovali da je Sindelar, slomljen nestankom svoje zemlje i svijeta kojemu je pripadao, odlučio okončati život. Drugi su sumnjali da su u njegovu smrt bili umiješani nacisti.

Postoje i tvrdnje da je policijska istraga prekinuta pod političkim pritiskom, dok je dokumentacija o slučaju poslije nestala. Ipak, nema konačnog dokaza koji bi potvrdio da je ubijen. Istina je ostala zarobljena između onoga što je službeno zabilježeno i onoga u što su ljudi vjerovali.

Ljudi koji su ga poznavali teško su prihvaćali pomisao da ga više nema.

Fritz Polster, koji je poznavao Sindelara, prisjećao se podijeljenih mišljenja o njegovoj smrti. Neki su bili uvjereni da su ga ubili nacisti. Drugi su smatrali da je riječ o samoubojstvu. Polster je, međutim, sumnjao da je Sindelar sam odlučio otići.

Nije mogao pomiriti sliku čovjeka kojeg je poznavao, živahnog i punog života, s idejom da je tako završio.

Možda nikada nećemo saznati što se zaista dogodilo u tom bečkom stanu. Ali znamo što je Sindelar izgubio u mjesecima prije smrti.

Izgubio je reprezentaciju. Izgubio je zemlju. Gledao je kako se grad kojemu je pripadao mijenja do neprepoznatljivosti, kako ljudi s kojima je dijelio svlačionicu, kavane i svakodnevicu nestaju iz javnog života ili bivaju prisiljeni odreći se vlastitog identiteta. Beč je i dalje bio ondje, ali više nije bio isti grad.

Njegovu je sprovodu prisustvovalo više od 15.000 ljudi. Za jednog nogometaša to je bio izniman broj, ali za Bečane Sindelar nije bio samo nogometaš. Bio je simbol grada koji su voljeli, grada koji je nestajao pred njihovim očima.

Mnogi su vjerovali da su ga ubili nacisti. Drugi su tugovali bez obzira na to kako su zamišljali njegov kraj. Svi su, međutim, znali da je s njim otišao dio jednog svijeta.

Alfred Polgar, čovjek koji je u Sindelarovoj igri prepoznavao umjetnost, u oproštaju je napisao misao koja je možda najbolje objasnila njegovu sudbinu:

"Dobri Sindelar slijedio je grad, čije je dijete i ponos bio, sve do njegove smrti. Bio je toliko neraskidivo isprepleten s njim da je morao umrijeti kada je ‘umro’ i ovaj grad.”

Možda je upravo u tim riječima skrivena najdublja istina o Matthiasu Sindelaru.

Nije pripadao samo nogometu. Pripadao je Beču koji je vjerovao u kulturu, slobodu, razgovor i ljepotu. Gradu u kojem se u kavanama raspravljalo o književnosti, politici i taktici, u kojem je nogomet mogao biti umjetnost, a jedan nogometaš simbol čitave generacije.

Kada je taj grad nestajao, nestajao je i svijet u kojem je Sindelar mogao biti ono što jest.

Na stadionu Prater, 3. travnja 1938. godine, odigrao je posljednju utakmicu za zemlju koja više nije postojala. Postigao je gol, pobijedio Njemačku i pokazao da se neke stvari ne mogu narediti, kupiti ili oduzeti bez borbe. Nije zaustavio povijest. Nije mogao spasiti Austriju. Nije mogao vratiti svoje suigrače ni kavane u kojima se stvarala čarolija bečkog nogometa. Ali nije pristao odreći se svega toga.

I zato Matthias Sindelar nije ostao upamćen samo kao jedan od najvećih nogometaša svojeg vremena. Ostao je čovjek koji je, kada mu je oduzeta zemlja, barem na nogometnom terenu odbio prihvatiti da mu se može oduzeti i dostojanstvo.

A ponekad, u najcrnjim vremenima, upravo je to najveća pobjeda koju čovjek može ostvariti.