Kako se Los Angeles upoznao s nogometom, "luda družina" iz Jugoslavije uzela broncu
Prvi grad koji je osjetio što znači europski, svjetski nogomet u Sjedinim Američkim Državama, bio je baš Los Angeles. Jer 1984. godine tu su održane Olimpijske igre. Nogometni turnir na kojem je sudjelovalo 16 reprezentacije, u četiri skupine. Igralo se u četiri grada, jedan je bio Boston, drugi Stanford, treći Annapolis, dok je domaćin onih najvažnijih utakmica bio stadion u Pasadeni. Kultni Rose Bowl.
Čelnici MOO-a (Međunarodnog olimpijskog odbora) odlučili su da po prvi put pravo sudjelovanja u olimpijskom nogometu imaju i profesionalci, tj. igrači iz Zapadne Europe koji su igrali u najboljim tamošnjim klubovima. U kvalifikacijama je jedini uvjet bio da nisu igrali na SP 1982 u Španjolskoj, a na završnom turniru da nemaju više od pet nastupa za „A“ reprezentaciju.
Selekcije u jakim sastavima, Jugoslavija također
Igrači iz Europe su se u svojim zemljama vodili kao "amateri“, pa su njihove izabrane vrste na dotadašnjim Olimpijadama, u pravilu, postizale najbolje rezultate i osvajale većinu medalja. Ovom izmjenom jednaka šansa je data svima, a već pominjani bojkot Istočnog bloka omogućio je da se među 16 reprezentacija na završnici nađu i u kvalifikacijama eliminirane Zapadna Njemačka (zamijenila SSSR), Italija (umjesto Čehoslovačke) i Norveška (umjesto DDR-a).
Jugoslavija je nakon kraha na Europskom prvenstvu u Los Angeles stigla kao selekcije od koje se malo toga očekuje, ali koja na papiru nije opće bila loša. U skupini je savladala Kamerun (2-1), Kanadu (1-) i Iraq (4-2) i kao prva je izborila četvrtfinale. Tamo su još bili Francuska, Čile, Brazil, Zapadna Njemačka, Italija, Egipat, Kanada, jedno izuzetno zanimljivo društvo.
Lane s Korane i hat trick
"Lane s Korane", Boro Cvetković je bio raspoložen u četvrtfinalu, tri puta je zabio protiv Zapadne Njemačke, Radanović i Gračan su dodali po jedan gol za velikih 5-2. Igralo se na Rose Bowl stadionu, na tribina je bilo skoro 60.000 gledatelja što nije malo.
Francuska je prošla Egipat, Brazil Kanadu na penale kao i Italija Čile. Polufinali parovi su naravno privukli puno pažnje. Tako je recimo susret Francuske i Jugoslavije gledalo malo manje od 100.000 gledatelja (97.451), dok je na stadionu u Stanfordu bilo nešto manje (83.642).
U završnici turnira se igralo pred 100.000 gledatelja
Publika je na jednom i drugom stadionu mogla vidjeti dvije sjajne utakmice. Jugoslavija je pala nakon produžetaka od Francuske 4-2. Utakmica je bila izuzetno zanimljiva. Francuzi su vodili 2-0, Cvetković i Deverić su uzvratili ali je sudac Antonio Márquez Ramírez iz Meksika isključio prvo Nikolića, pa Cvetkovića i Jugoslavija je u produžetke ušla s dva igrača manje. Nije imala šanse, završilo je 4-2.
Brazil je također u produžetku slomio otpor Italije 2-1, pa su se zlatnu medalju borili Francuska i Brazil, za broncu Jugoslavija i Italija. Ono što je važno reći utakmice tada je već u završnici preko 100.000 gledatelja. Jugoslavija je uzela broncu nakon preokreta, golove su zabili Baljić i Deverić. U sastavu Italije bili su Tancredi, Galli, Vierchowod, Baresi, Massaro, Serena, Fanna, na klupi Enzo Bearzot. Jedna izuzetno jaka ekipa.
"Bronzana olimpijska medalja na takvom takmičenju nije mala stvar, znači uspjeh za našu reprezentaciju, ali teško mogu reći da sam posebno zadovoljan njome. Očekivao sam zlato, čvrsto sam se nadao da možemo pobijediti. Nije to bila nerealna želja. Zlatna medalja nam je bila jako blizu, ali je nismo izgubili u utakmici, već zbog neodgovornog ponašanja na terenu, što se nije smjelo dogoditi", rekao je Ivan Toplak, izbornik jugoslovenske olimpijske reprezentacije, koja je na Ljetnim olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu.
Atrakcija turnira Jugoslavija
"Bili smo atrakcija turnira jer smo skoro sve utakmice dobili nakon rezultatskog preokreta. Sjećam se naslova u jednim američkim novinama (‘Luda družina iz Istočne Europe’). U tekstu je pisalo, kao, ‘svaku utakmicu gube, na poluvremenu zapale cigaretu, popiju po pivo i nakon toga samelju rivala'“, sjećat će se Čapljić godinama kasnije.
Toplak i Osim su u Ameriku poveli sljedeću ekipu: Tomislav Ivković (C. zvezda) i Ivan Pudar (Hajduk) – golmani; Branko Miljuš (Hajduk), Vlado Čapljić i Mirsad Baljić (Željezničar), Marko Elsner (C. zvezda), Ljubomir Radanović (Partizan) – obrana; Srećko Katanec (Olimpija), Mehmed Baždarević (Željezničar), Nenad Gračan (Rijeka), Dragan Stojković (Radnički Niš), Jovica Nikolić i Mitar Mrkela (C. zvezda), Admir Smajić (Partizan) – vezni red; Borislav Cvetković i Stjepan Deverić (Dinamo), Milko Đurovski (C. zvezda) – napad. Boro Cvektović i Štef Deverić su postigli po pet golova, bili su među najefikasnijim igračima turnira.
Lacombe: Nikad prije nisam igrao pred tolikim brojem gledatelja
U finalu je Francuska dobila Brazil 2-0. Za pet minuta su Brisson i Xuereb isporučili po gol. Između ostalog u postavi Francuske bili su Daniel Xuereb, François Brisson, Guy Lacombe, kod Brazila Mauro Galvão, Dunga, Silvinho.
"Nikada prije nisam igrao pred toliko ljudi. U finalu, gdje mislim da smo igrali pred više od 100.000 ljudi na Rose Bowlu, publika je oduševljeno navijala za sve naše poteze. Bilo je nevjerojatno i, moram reći, veoma lijepo igrati na ovakvim stadionima. Jugoslavija je bila najjača ekipa. Imali su nekoliko igrača koji su sudjelovali na EURO-u nekoliko sedmica ranije. U Los Angelesu su u četvrtfinalu pobijedili Njemačku rezultatom 5-2 i vidjeli su sebe kao favorite za titulu", reći će Lacombe.
"Nismo mogli igrati nogomet kakav su u to vrijeme igrali Barcelona ili Ajax. Morate shvatiti da smo bili nacionalni tim i da je uloga trenera bila da iz nas izvuče maksimum. Bili smo uspješni jer smo bili efikasni. Imali smo Daniela Xuereba u svojim redovima, koji je bio izvanredan strijelac. Onda se u finalu pojavio jedan momak koji se pokazao izuzetno efikasnim s veličanstvenim golom: Francois Brisson. Prvi dio takmičenja proveli smo u Annapolisu, Maryland, na istočnoj obali, pa smo sanjali o tome da stignemo do Los Angelesa, gdje se sve to dešavalo. Vrijedi napomenuti da smo propustili ceremoniju otvaranja Igara, pa smo htjeli biti sigurni da ćemo biti tamo barem za ceremoniju zatvaranja", ispričao je Guy Lacombe.
Deset godina kasnije Amerika je domaćin Svjetskog prvenstva, nogomet se vratio u Los Angeles. Stadion u Pasadeni je svjedočio jednoj od najvećih pobjeda domaće selekcije i to protiv Kolumbije 2-1. Na istom stadionu se 1994. godine igralo finale, sada je Brazil uzeo titulu svjetskog prvaka.