Svu raskoš nogometa ponudili su susjedi s Pirinejskog poluotoka, u tom derbiju prvog kola Portugalci, predvođeni neobično čak i za njegove standarde, gladnim Ronaldom, te Španjolci, pomalo mamurni od svih turbulentnih zbivanja zadnjih dana. Šest golova i remi 3:3 za potpunu ekstazu svih nas koji obožavamo napadački nogomet u kojem pucaju obrane kao stara prijateljstva, u kojem čak i najboji vratari prave kardinalne greške (ali nakon hitrog šuta kakvog mogu uputiti samo oni najveći) – i gdje ne znaš što je sljedeće – i kakva nas majstorija čeka!
U odnosu na duel Portugala i Španjolske, dva ranija meča jučerašnjeg dana izgedali su kao siročići. Utakmice velike kao planina po važnosti za naciju oduzele su i ono malo znanja i šarma reprezentacijama Irana i Maroka, pa smo gledali napornu utakmicu punu prekršaja, prekida, loših pasova, nabijanja i valjanja po terenu. Ispalo je da su se oni koji su se više valjali, Iranci, bolje školovali kod talijanskih majstora, a i bogovi nogometa su ih pogledali, pa su sretnim autogolom poveli na tablici grupe B.
I još su tamo! Prvi u skupini ispred Portugala i Španjolske, mora da je jutros raja u Iranu ponosna i ispija jutarnji čaj ili kavu s velikom dozom optimizma, razglabajući o tome može li se uzeti barem bod Portugalu. Ili Španjolskoj. Snovi nisu zabranjeni, no usporediti njihovih 96 minuta sa 94 minute nogometa Portugala i Španjolske je gotovo pa zločin. Druga igra u potpunosti. Kao vjetar u leđa onima koji smatraju da će Svjetsko prvenstvo sa 48 reprezentacija biti potpuni smor za sve gledatelje.
Smarali su, bome, i Urugvaj i Egipat. Kad 90 minuta utakmice prođe u iščekivanju toga hoće li Hector Cuper u iguru ubaciti Mohammada Salaha ( a nije!), dok se na terenu sporo izmjenjuju urugvajska jalovost i egipatska nedozrelost, onda znate na čemu smo.
Talijanski poučak (nisu na Mundijalu, ali njihov duh živi!) opet se pokazao efikasnim, jer je Urugvaj utjerao loptu u mrežu u 90', nakon sjajnog skoka igrača Atletica iz Madrida (aha, još jedna pro – talijanska ekipa!) i inače sjajnog, ali samozatajnog stopera Jose Giemeneza.
Čitava utakmica za jedan kasni gol, to je krasilo obje jučerašnje rane utakmice – a jedini poučak koji izvlačimo iz svega je kako je Urugvaj ostario i kako u njima nema više onog starog špirita. Dobro hajde, možda se stare kosti tek imaju zagrijati, ali prva utakmica ne pokazuje kako bi Urugvaj mogao dogurati daleko.
I da, poučak broj dva– ne dajte Suarezu loptu za zadnji pas, jer ga neće dati! Ne samo zato jer je poslovično sebičan, nego u zadnje vrijeme i ne može ili ne zna, jer ga je Barcelona razmazila, a on zato postao nekako spor i užasno predvidljiv.
Gdje je onaj stari Suarez koji je „grizao kao lud“ i koji je u Liverpoolu i pucao i davao zadnje pasove u krugu od trideset metara? Sada više sliči na neku kombinaciju hitrosti Higuaina i tehnike Maria Gomeza.
I da, da se vratimo glavnom zaključku – Europa na jednu stranu, svi ostali na drugu, a vidjet ćemo danas jesu li Argentinci spremni za upasti među ove prve, skupa s Brazilom, i eventualno – Kolumbijom. Urugvaj izgleda preveć tromo za elitu, što nije ni čudo, s obzirom da čak 13 igrača igra već treće SP zaredom! A Tabares, njihov izbornik, doima se kao da je vodio Urugvaj s klupe još davne 1950.!
